Dok sam se ove godine primao pepeo na Čistu srijedu, razmišljao sam o značenju korizmene žrtve i snazi prinošenja posta za vrijedne nakane. Imajući na umu sav nemir u našoj voljenoj Crkvi, tražio sam smislen razlog kako bih povezao svoje molitve i post s potrebama Crkve.
Izazovi s kojima se Crkva danas suočava zastrašujući su. Nedavno istraživanje Pew Research Centra, spomenuto u članku „Katolici brzo gube teren“, daje zabrinjavajuću sliku: na svakih 100 osoba koje uđu u Crkvu, njih 840 je napusti. Broj umirovljenih svećenika daleko nadmašuje broj novih zaređenja. Crkva se sve više usklađuje s globalističkim agendama, uključujući aktivizam za klimatske promjene i promociju ilegalne imigracije, dok su bezvremenska katolička moralna učenja zanemarena. Mnoge katoličke institucije postale su sekularizirane i odvojene od temeljnih katoličkih vjerovanja. Kateheza je slaba, ostavljajući mnoge katolike slabo poučenima u vjeri. U međuvremenu, čini se da su određeni crkveni vođe usmjereni isključivo na politička pitanja, dok zanemaruju dublju duhovnu i spasenjsku misiju Crkve. Izazovi su ogromni, ali moramo se sjetiti da, gdje god grijeh i borba obiluju, milost još više obiluje.
Za one koji ponekad sumnjaju u djelotvornost molitve i posta—uključujući i mene, mea culpa—trebamo se samo prisjetiti kako je božanska intervencija nedavno promijenila tijek povijesti. Kada su milijuni vjernika podigli svoje glasove u molitvi za našu zemlju, svjedočili smo izvanrednom političkom zaokretu od plime vjerskog progona, ateizma, komunizma, radikalnog sekularizma i kulturnog propadanja koje je nekoć izgledalo nezaustavljivo. Ako su takve molitve mogle pomoći promijeniti smjer jedne nacije, zar ne bi molitve mogle učiniti isto za našu Crkvu?
Doista, trenutačno stanje Crkve odražava borbe kroz koje je prošla naša nacija. No, kao što molitva i djelovanje mogu donijeti obnovu našoj zemlji, tako mogu donijeti i novo proljeće za Crkvu. Iako ne možemo očekivati savršenstvo u našoj Crkvi na zemlji, molitvom i postom možemo doprinijeti oživljavanju svetosti među vođama Crkve.
Osobno, bio sam blagoslovljen svjedočiti duhovnim plodovima vjernih pastira, živeći pod pastoralnom skrbi dvojice iznimnih biskupa—biskupa Thomasa Olmsteda u Phoenixu i umirovljenog biskupa Josepha Stricklanda u Tyleru. Episkopat biskupa Olmsteda trebao bi biti primjer proučavan na bogoslovijama, kako bi se razvila uspješna katolička zajednica. Olmsted je pozvao mnoštvo redovničkih zajednica u Phoenix, snažno promicao katoličke muške i ženske službe te ojačao katolički identitet u lokalnim katoličkim školama. Stvorio je snažan katolički temelj s dubokim korijenima koji će izdržati test vremena. Poput mnogih, moja supruga i ja odgovorili smo na njegov poziv i osnovali katoličke mlade apostolate koji su cvjetali tijekom njegova episkopata.
Biskup Strickland poznat je po hrabrom stavu u suočavanju s tišinom svojih kolega biskupa o važnim teološkim pitanjima današnjice. Manje je poznat njegov čvrsti otpor medicinskim mandatima tijekom pandemije i obrana pro-life vrijednosti u zdravstvenom sektoru. Dugujem osobnu zahvalnost biskupu Stricklandu za njegovu hrabru intervenciju kada je lokalna katolička škola vršila pritisak na nas da cijepimo našu tinejdžersku djecu. Njegova herojska obrana katoličkih istina potaknula je moderni egzodus katolika koji su pobjegli od vjerskog progona i medicinskog tiranizma te pronašli utočište u njegovoj biskupiji u Tyleru, Teksas.
Ovi pastiri primjer su hrabrosti, vjernosti i pastoralnog vodstva, sijući sjeme koje je donijelo obilne duhovne plodove. Sveti Ivan Pavao II. izjavio je da će novu evangelizaciju predvoditi laici, i moramo se odazvati na taj poziv, osiguravajući da sjeme koje su posijali vjerni pastiri padne na plodno tlo. Tijekom ove korizme, dužnost je nas laika moliti i postiti za posebne potrebe Crkve.
Ove korizme odlučio sam postiti za jednu jedinu nakanu: da Bog podigne dobre i svete vođe u Katoličkoj Crkvi. Kroz povijest, u vremenima krize, Crkva se obraćala molitvi i žrtvi, moleći božansku pomoć za vođe s mudrošću, snagom i svetošću. Sada nam, više nego ikada, trebaju vjerni pastiri koji će voditi Crkvu prema obnovi, čvrsto ukorijenjeni u bezvremenskim istinama naše vjere.
Doći će vrijeme—možda i prije nego kasnije—kada će molitve vjernika biti potrebne da izmolimo nebo za papu koji će obnoviti autentičnu spasenjsku misiju Crkve. Trebamo pastire koji će nepokolebljivo braniti katoličku doktrinu, hrabro naviještati Evanđelje i probuditi kulturu svetosti u svijetu očajnički gladnom istine. Nadamo se da će takav papa donijeti teološku jasnoću, posebno o moralnim pitanjima poput braka, spolnosti i svetosti života. Trebamo vođe Crkve koji će se oduprijeti pritiscima modernizma, sekularizma, globalizma, materijalizma, ljevičarstva i drugih razarajućih ideologija. Trebamo crkvene vođe koji će preokrenuti pad posjećenosti mise, oživjeti sakramentalni život vjernika i donijeti novo proljeće evangelizacije.
Dok prolazimo kroz nadolazeće razdoblje tranzicije za Crkvu, okrenimo se svetom Josipu, zaštitniku Univerzalne Crkve, uzoru postojane vjere i svetog vodstva. Molimo i postimo da nas sveti Josip zagovara i da Bog podigne vjerne pastire koji će voditi Crkvu naprijed s vjernošću, hrabrošću i uvjerenjem.
