U ovom članku se želim usredotočiti na određeno vrijeme i trendove u ljudskoj povijesti, tj. progresivni impuls prema uništenju. U nastavku ću skicirati put kojim je išla ljudska povijest. Ne sviđa mi se kamo smo krenuli. Ponestaje nam stvari koje trebamo odbaciti ili uništiti. Došli smo do točke s koje nema povratka.
Razmotrimo ovaj vremenski slijed događaja:
1517. Martin Luther odbacuje Crkvu;
1518. Francuska revolucija odbacuje Krista;
U 19. stoljeće Darwin i Marx odbacuju tvorca svijeta, Boga;
1960-ih se dogodila seksualna revolucija—odvajanje spolnog odnosa od procesa stvaranja života, spolni odnos više nije rezerviran za brak, ograničavanje ili isključivanje plodnosti unutar braka. Seksualna revolucija negira ljudsku prirodu u njezinoj fizičkoj, duhovnoj i društvenoj dimenziji;
Ovaj vremenski slijed događaja predstavlja progresivno napuštanje božanskog i ljudskog, što opisujem kao proces postepenog uništenja. Ova dinamika je već postala dalekosežna i počinje se širiti. Prošlost i budućnost moraju se iskorijeniti prema zagovornicima “progresa“. Razmotrimo sljedeće:
1970-ih se dogodio uspon kulta pobačaja. To je posljedica kulta kontracepcije. Gdje se budućnost ne može poništiti kontracepcijom, mora se ubiti pobačajem.
2000-ih se dogodio pogled na prošlost kao neprijatelja. Kulturna amnezija izazvana je različitim metodama, uključujući revizionističke narative o reinterpretaciji povijesnih događaja i, u novije vrijeme, uklanjanje spomenika, imena, simbola, pa čak i leševa.
2010-ih se dogodila preoblikovanje i uklanjanje pojedinca. Pojedinac (svet u kršćanstvu; jedan među nediferenciranim masama u marksizmu) odsječen od prošlosti, budućnosti i bližnjih, ne preostaje ništa drugo osim nezadovoljavajućeg sebstva.
Izolirani pojedinac odbacuje sebe jer tvrdi da je rođen u “pogrešnom tijelu“ (transrodnost) ili “pogrešnoj vrsti“ (razno poznato kao transspecizam, tako da se netko može identificirati kao neka životinja, tj. da ne pripada ljudskoj vrsti). Ili nezadovoljavajuće sebstvo pojedinca odbacuje ograničenja tijela i uma i tako zagovara transhumanizam, s pojedincem “poboljšanim“ raznim tehnologijama u obliku hibrida čovjeka/stroja;
Od 2020-ih svjedočimo narcisoidnom kanibalizmu. Nezadovoljnoj, a opet opsjednutoj osobi ponestaje realnosti koju treba odbaciti, promijeniti ili uništiti. Uhvaćena u stisci bijesnog i nezasitnog razočaranja, prazno ‘ja’ zahtijeva da se preostale stvarnosti unište apsolutno. Svjedoci smo da danas narcisi ulazi u neku vrstu kanibalizma. Ono što je povezano s neuspjelim ljudskim projektom mora biti apsorbirano u prazno i neumoljivo sebstvo.
Narcisoidni kanibal, uhvaćen u nepodnošljivoj sadašnjosti, usmjerava svoj bijes na prošlost i budućnost. Ovo odbacivanje prošlosti vidimo u nedavnom zagovaranju ljudskog kompostiranja. Ljudsko tijelo i sve što ono predstavlja može se rastaviti na dijelove i zatim modifikacijom apsorbirati za glad živih. U isto vrijeme, potiče nas se da kanibaliziramo našu budućnost svođenjem naše djece na status seksualne potrošne robe normalizacijom pedofilije.
Ljudsko odbacivanje Boga i čovjeka, uništavanje, pa čak i proždiranje prošlosti i budućnosti – to dovodi do nihilističke dinamike. Prema ovom gledištu, ne može postojati pravi početak, sredina i kraj ljudske priče. To nikamo ne ide niti išta znači. Jednostavno će nestati čovjek kada više ne bude bilo čega za iskorijeniti.
Ova petsto godina duga priča o narcisoidnom nihilizmu, koja na kraju završava sveobuhvatnim kanibalizmom, je perverzna inverzija crkvenog „Fiat” (Lk 1, 38) i Šimunovog „Nunc dimittis” (Lk 2, 29)—to je potpuno odbacivanje božanskog dara i obećanja danog ljudima. Pripovjedači ove petsto godina duge priče možda su ljudi, ali njen autor je duh, naime sam Sotona.
