Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje.
Draga braćo i sestre, ovaj redak iz liturgijskih čitanja svetkovine Uzašašća Gospodnjeg stavlja posebni naglasak na njenu svečanost. Klicanje i glazbeni instrumenti uvijek upućuju na posebnu svečanost nekog slavlja. Svetkovina Uzašašća pripada središnjim otajstvima Isusovog spasenjskog djela. Htio bih svetkovinu Uzašašća protumačiti kroz tri slike:
1. Na prvom mjestu to je slika Isusovog tjelesnog uzašašća u nebesku slavu. Molitva u Rimskom kanonu u posebnom dodatku za današnju svetkovinu glasi: U zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presveti dan kada je naš Gospodin, našu krhku narav ujedinjenu sa sobom, uzdigao o desnu slave Boga Oca. Isus dakle u svom tjelesnom obličju uzlazi u nebesku slavu i sa sobom, ili bolje rečeno u sebi, jer on je sada Utjelovljeni Bog, nosi našu tjelesnost, naše tijelo. U nebu je sada pročišćena naša krhka narav. Isus nakon utjelovljenja i zemaljskog života i u nebu je s ljudskim tijelom koje je uznio sa sobom. Zato za današnju svetkovinu kažemo da je to završetak otkupljenja. “Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće” – molili smo u zbornoj molitvi sv. Mise. Isus je uskrsnuo to je najvažnije, ali je isto tako važno da će i naše tijelo biti u nebu. Da će se naša duša o ponovnom Kristovom dolasku združiti s tijelom. Uzašašće tako jača našu nadu da ćemo stići u nebo i neprestano nas potiče da tražimo što je gore, da pogled svoj upravimo prema nebu i pripravljamo se za vječnost. Ili kakao je to lijepo sažeo sv. Augustin: “Kao što je on uzašao a da nije od nas odstupio, tako smo i mi ovdje već s njim, iako se još s našim tijelom nije ostvarilo ono što nam je obećano”.
2. Upravo je stoga druga slika na kojoj se želim zaustaviti tzv. radost odlaska. Lukino Evanđelje govori nam kako su se učenici u Jeruzalem vratili radosni. To nas može zbuniti jer gledajući ljudskom logikom rastanak iziskuje žalost a ne radost. No ovaj rastanak je drugačiji – Isus uzlazi u zajedništvo s Ocem i u sebi, kao što smo čuli, nosi našu tjelesnost. Kao Bogočovjek na zemlji je bio vezan za jedno mjesto, a sada uzašavši u nebesku slavu on je u stanju Božje nadmoćnosti nad svakim prostorom. Isus u Ivanovu Evanđelju govori kako odlazi od nas, ali istodobno se i vraća k nama. Papa Benedikt XVI. kaže kako je u ovom oproštajnom govoru iz Ivanova Evanđelja divno sažeta posebnost Isusovog odlaženja – Njegovo je odlaženje, kaže on, upravo tako i dolaženje, nov način blizine i trajne prisutnosti s kojom Ivan povezuje radost – opet ćete me vidjeti i srce će vam se radovati. Isus koji je i sada s nama, posebno nam je blizu u svojoj euharistijskoj prisutnosti. On je otišao, a ipak je ostao s nama. Ne vidimo ga tjelesnim očima, no pod prilikom kruha i vina, pod velom tog otajstva, viđamo ga svaki dan. Čak što-više, da je ostao na zemlji u tjelesnom obličju, imali bismo ga manje nego li ga imamo sada. Nakon uzašašća imamo ga pravo blagovati, primamo ga u Svetoj pričesti i postajemo jedno s njim. U hostiji je njegovo pravo tijelo i krv, i kao što se zemaljska hrana pretvara u naše tijelo, isto tako i po svetoj pričesti onda u nama teče Kristova krv i meso. Naša krhka narav sjedinjuje se s božanskom. Zato možemo reći Bogu hvala da je Krist uzašao jer tako može biti ne samo s nama nego i u nama. On, iako je otišao, neprestano dolazi k nama u svetoj Hostiji na svetoj Misnoj žrtvi. Po toj razmjeni darova i mi se možemo vinuti put nebesa kako ćemo moliti u darovnoj molitvi. Upravo nam u svetoj Misi Gospodin daje mogućnost predokusa nebeske gozbe jer nam po svetoj Pričesti već ovdje daje udjela u nebeskom slavlju (usp. Popričesna molitva).
3. I treća slika na kojoj se želim zaustaviti jest naše poslanje. Rastajući se od svojih učenika Isus im nalaže da sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pođite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje. Isus je svoje zemaljsko poslanje dovršio i nama prepustio njegovo nastavljanje. On od nas tako zahtijeva budnost. Ta budnost označava otvorenost za dobro, za istinu, za Boga i to usred nerazumijevanja svijeta i moći zla. To je poslanje Crkve – zauvijek nastavljati Kristovo djelo – pa i onda kada lađa Crkve mora putovati uz protivni vjetar i kroz uzburkani ocean vremena (Benedikt XVI). Iako nam se često čini kako će se ta lađa svakog trena potopiti ohrabriti nas u našem poslanju mora Isusovo obećanje da je s nama zauvijek.
Draga braćo i sestre, iz rečenog možemo zaključiti kako nam svetkovina uzašašća želi uliti nadu u vječni život, ohrabriti nas u vjeri u Isusovu euharistijsku prisutnost tj. stalnu blizinu i ojačati našu ljubav kako bismo sve privukli Kristu.
I za kraj ostaje još jedan detalj vrijedan spomena koji nam donosi sveti Luka na kraju svog Evanđelja. On piše kako Isus podiže ruke te blagoslovi učenike. I dok ih blagoslivljaše rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Papa Benedikt tumači kako: „Isusove ruke ostaju raširene nad ovim svijetom, one su poput krova koji nas štiti. Te ruke širom rastvaraju svijet kako bi u njega prodrlo nebo i kako bi to nebo u njemu moglo postati stvarnost. U odlaženju on dolazi kako bi nas izdigao iznad samih sebe i svijet otvorio Bogu. Po vjeri znamo, zaključuje papa emeritus, da Isus blagoslivljajući drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajni razlog kršćanske radosti.“ Amen.
Vlč. Daniel Katačić
