Danas se često govori o povratku kršćana u neku novu vrstu katakombi, ali u svojoj knjizi Love for the Papacy, Roberto de Mattei govorio o opasnosti onoga što on naziva „katakombizmom“. Evo kako on to objašnjava:
Katakombizam je stav onih koji bježe s bojnog polja i skrivaju se u iluziji da mogu preživjeti bez borbe. Katakombizam je poricanje militantne koncepcije kršćanstva. Katakombist se ne želi boriti, jer je uvjeren da je već izgubio bitku; on zapravo prihvaća trenutnu inferiornosti katolika u kulturi kao nešto dato, ne vraća se uzrocima koji su to odredili. Ali ako su katolici danas u manjini, to je onda zato što su izgubili niz bitaka; izgubili su bitke jer nisu u njima sudjelovali; nisu se borili jer su uklonili samu ideju „neprijatelja“, odbacujući koncept sv. Augustina o dva grada koji se međusobno bore u povijesti, jedini koncept koji nam može ponuditi objašnjenje onoga što se događa, i što se dogodilo. Odbaci li se ovaj militantni koncept, prihvaća se načelo nepovratnosti povijesnog procesa i od katakombizma se neminovno prelazi na progresivizam i modernizam…
Želeći prikazati tu hrabru Crkvu [davnih vremena] uvijek spremnu živjeti kao predvodnica, ova zajednica dezertera koji se skrivaju zbog sramote ili kukavičluka bi bila uvreda za samu Crkvu. Bili su potpuno svjesni svoje dužnosti da pokore svijet za Krista, da preobraze privatni i javni život u skladu s naukom i zakonom Božanskog Spasitelja, iz kojega bi se mogla roditi nova civilizacija – još jedan Rim, koji će proizaći iz grobova dvaju apostola. Apostoli su postigli svoj cilj jer su sam Rim i Rimsko Carstvo postali kršćanski.
U prošlim vremenima, govorilo se da nas je sakrament potvrde učinio „Kristovim vojnicima”, a Pio XII je, obraćajući se biskupima Sjedinjenih Američkih Država, rekao sljedeće: „kršćanin, ako čini čast imenu koje nosi, uvijek je apostol; Kristovom vojniku nije dopušteno napustit bojno polje, jer samo smrću prestaje njegova vojna služba”. Moramo obnoviti ovu vojujuću koncepciju kršćanskog života.
