Papa Franjo je kompleksan čovjek. Kao i svi ljudi. Ali snage i slabosti pape stostruko su uvećane važnošću njegove službe i njegove globalne, vrlo javne pozornice. Franjina ljubav prema siromašnima i marginaliziranim je iskrena i uvjerljiva. Takav je i njegov fokus na milosrđu i pratnji. Njegova javna toplina i otvorenost privlače mnoge osobe inače otuđene od Crkve. Mnogima, unutar i izvan katoličkog svijeta, njegova neformalnost služi kao zdrava protuteža njegovim intelektualno naklonjenijim prethodnicima.
Također može biti čovjek nagle naravi i nepopustljiv. Pape isusovci možda nisu idealna opcija za napredovanje Crkve. Zapovjedna struktura Družbe Isusove može dobro funkcionirati kad je u pitanju poslanje Reda. Ne toliko za Crkvu u cjelini.
Sretan brak, na primjer, uključuje mnogo otvorenog govora, neslaganja i ponekad bolnog slušanja. Uzajamna poslušnost zrelih supružnika nikada nije oblik servilnosti. Uvijek uključuje iskrenu kritiku, motiviranu ljubavlju, ali izrečenu s iskrenošću. Očevo odbijanje da sasluša razumnu kritiku i prilagodi svoje vodstvo u skladu s tim, dobar je način da zatruje odnos sa svojom ženom i očvrsne ljutnju svoje djece. Ipak, postoje trenuci kada se čini da mnogi od pristaša sadašnjeg pontifikata nisu svjesni Pavlovog savjeta Efežanima o odgoju, posebno “A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!” (Ef 6,4).
Kritičari nisu uvijek neprijatelji. Neki govore iz ljubavi, čak i kad su im riječi žestoke.
Dobar primjer je neobična priroda papinog nedavnog intervjua platformi Vida Nueva na španjolskom jeziku. Franjo ima dar, namjeran ili ne, za beskorisne općenitosti. On sugerira da bi Treći vatikanski sabor bio preuranjen jer “Drugi vatikanski sabor još uvijek nije proveden”. To bi bila novost za njegova dva prethodnika (trojicu računajući Pavla VI.) koji su, za razliku od Franje, stvarno prisustvovali koncilu i silno radili – zajedno s velikim brojem drugih ljudi, od kojih nisu svi prihvatljivo “progresivni” – da utjelove učenja koncila u životu Crkve. Franjo je zabrinut zbog korumpiranih obnovitelja, “desničarskih ideologija” i svećenika koji odlaze u susjedstva kako bi “dogmatizirali”. Ali teško da su to najopasniji problemi s kojima se Crkva suočava. Zapadna civilizacija tone u elitističkom scijentizmu, ekonomskim nejednakostima, seksualnoj anarhiji, suludim transhumanističkim snovima i napadima na brak, obitelj i biblijsku antropologiju. Ovo bi moglo zahtijevati određeni prioritet. A neimenovani “proroci zabune” koje Papa spominje u svom intervjuu kao one koji podrivaju misiju Crkve, mogli bi se naći čak i među nekim od najglasnijih pristaša Svetog Oca.
Opet: kritičari, stvarni i pretpostavljeni, nisu uvijek neprijatelji. Neki su pogrešno isprovocirani. Vjernost nije automatski dogovor. Poslušnost nije pokoravanje bez razmišljanja. A biti „kamen u cipeli“, kako se Sveti Otac nažalost opisuje, nije uvijek vrlina. Ponekad može biti i suprotno.
