U nastavnicima prenosimo intervju biskupa Athanasius Schneidera objavljenog na portalu Catholic Family News, u kojem raspravlja o Sinodi o sinodalnosti:
Što se tiče trenutne Sinode o sinodalnosti (koja traje od listopada 2021. godine do listopada 2023. godine), papa Franjo je tijekom svoga uvodnog govora za dvogodišnji sinodalni proces izjavio:
„Ako želimo govoriti o sinodalnoj Crkvi, onda se ne možemo zadovoljiti samo pojmovima; nego su nam potrebni sadržaji, sredstva i strukture koje mogu olakšati dijalog i interakciju unutar Božjeg naroda, posebice između svećenika i laika. To zahtijeva promjenu određenih vertikalnih, iskrivljenih i djelomičnih vizija Crkve, svećeničke službe, uloge laika, crkvenih odgovornosti, uloge upravljanja i tako dalje” (9. listopada 2021.).
Papa je nastavio govor citirajući o. Yvesa Congara (1904. – 1995.), dominikanskog teologa, poznatog po modernističkim tendencijama prije Drugog vatikanskog koncila, koji je jednom rekao: „Nema potrebe stvarati drugu Crkvu, nego stvoriti drugačiju Crkvu (zapravo je riječ o istinskoj i lažnoj reformi u Crkvi)”.
Što trebamo učiniti s takvim ciljevima kao što su „promjena određenih vertikalnih, iskrivljenih i djelomičnih vizija Crkve”, pa čak i stvaranje „drugačije Crkve”? Čini se da papa Franjo želi uvesti novu ekleziologiju (tj. novo shvaćanje Crkve i njenog funkcioniranja), zar ne?
Biskup Athanasius Schneider: Takve formulacije pape Franje i citat o. Yvesa Congara insinuiraju bitnu promjenu u razumijevanju Crkve i života Katoličke Crkve. Time se pretpostavlja da je Katolička Crkva tijekom dvije tisuće godina imala iskrivljenu i djelomičnu viziju Crkve, te da jedino sa papom Franjom i „Sinodalnim putem“ Crkva može doći do ispravnog teološkog shvaćanja same sebe. Korištenje riječi „vertikalno” od strane pape Franje dvosmisleno je i tendenciozno. Nešto je vertikalno ili nije vertikalno. Ne može postojati nešto napola vertikalno; takve bi figure bile iskrivljene i karikature po zakonima prirode. Kada nešto nije posve vertikalno, gubi svoju stabilnost i postaje izobličeno. Bog je uspostavio svoju Crkvu kao hijerarhijsko tijelo. Kada se u tijelu ne poštuje zakon vertikalnosti, tj. ako je zapovjedni centar mozga oštećen ili zanemaren, onda će tijelo trpjeti veliku štetu. Kritika načela vertikalnosti u tijelu Crkve, koju čini papa Franjo, potkopava božanski ustroj Crkve i svodi se na popuštanje svjetovnom duhu natjecanja između članova tijela iste Crkve, nešto na što nas je sv. Pavao upozorio. U tijelu, na temelju naše prirodne konstitucije, postoje različiti dijelovi; neki su vidljiviji i odgovorniji za upravljanje, dok su drugi skriveniji i potrebno je upravljanje njima (usp. 1 Kor 12,17-19, 22-27 ). Bog je svojoj Crkvi dao jasno vertikalni ustroj: „I jedne postavi Bog u crkvi, prvo kao apostole, druge za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12, 28). Što se tiče onih koje je Bog postavio na položaje vlasti, papa Lav XIII je rekao sljedeće: „Ovo su, dakle, dužnosti pastira; da se postavi kao vođa na čelu svog stada, da daje stadu odgovarajuću hranu, da ga odvrati opasnosti, da ga čuva od podmuklih neprijatelja, da ga brani od nasilja: jednom riječju, da vlada i upravlja njime” (Enciklika Satis Cognitum, br. 12).
Međusobnu suradnju između hijerarhije —vertikalne linije prema Mističnom Tijelu Kristovu — i vjernika laika je poučavalo Učiteljstvo Crkve i to nije otkriće sadašnjeg „Sinodalnog puta”. Sljedeći citat pape Pija XII zasigurno se ne može smatrati „iskrivljenom vizijom Crkve“:
„Međutim, ne smije se misliti da ova uređena ili ‘organska’ struktura Tijela Crkve sadrži samo hijerarhijske elemente i da je s njima potpuna; ili, kako je suprotno mišljenje, da se sastoji samo od onih koji uživaju karizmatske darove, iako u Crkvi nikada neće nedostajati članova obdarenih čudotvornim moćima. Upravo oni koji vrše svetu moć u ovom Tijelu Crkve, moraju djelovati beskompromisno. Kroz njih, po nalogu samoga Božanskog Otkupitelja, treba opstati Kristov primjer kao učitelja, kralja i svećenika. U isto vrijeme, kada crkveni oci pjevaju hvalu ovom Mističnom Tijelu Kristovu, u različitim službama časova i dok u raznolikim uvjetima vrše svoje dužnosti, oni misle ne samo na one koji su primili svete redove, nego i na sve one koji, slijedeći evanđeoske savjete, provode svoje živote ili aktivno među ljudima, ili skriveni u tišini samostana, imajući za cilj spojiti djelatni i kontemplativni život prema uredbama svoga Instituta; kao i onih koji se, iako žive u svijetu, svim srcem posvećuju duhovnim ili tjelesnim djelima milosrđa, i onih koji su u stanju svetog braka. Doista, neka se to jasno razumije, posebice u naše dane; da očevi i majke obitelji, da oni koji su po krštenju kumovi, a posebno oni laici koji surađuju s crkvenom hijerarhijom u širenju Kraljevstva Božjega zauzimajući časno, iako često skromno, mjesto u kršćanskoj zajednici, pa čak i oni mogu uz Božjom pomoću dosegnuti vrhunske kreposti, za koje je Isus Krist naznačio da nikada neće nedostajati Crkvi” (Enciklika Mystici Corporis, br. 17).
