Vatikan je prošli tjedan, kritizirajući proceduru – ali ne i sadržaj – nastojanja Crkve u Njemačkoj da radikalno odstupi od katoličkog učenja, ostavio neriješenim puno dublje probleme.
Jasan i odlučan prijekor upućen “sinodalnom putu” njemačke Crkve možda je sada potrebniji više nego ikad, dok proces nastavlja juriti prema točki raskola.
Sinodalni put je razotkriven kao nešto više od bezobraznog pokušaja potkopavanja crkvenog učenja u želji da se ide u korak s vremenom – zapravo, njegovo vodstvo je to izričito reklo, opisujući ga kao “svjesnu izjavu protiv trenutnog katoličkog katekizma ” koji “još uvijek vidi homoseksualnu aktivnost kao grijeh”. A s čelnikom Njemačke biskupske konferencije, koji je javno izrazio svoje razočaranje papom Franjom zbog suzdržanosti Svetog Oca da podrži prijedloge Sinodalnog puta, ono što se događa u Njemačkoj također prijeti potkopavanjem samog koncepta inicijative koju Papa toliko propagira, takozvanu sinodu o sinodalnosti.
No, je li “jasan i odlučan prijekor” koji je Sveta Stolica uputila prošli tjedan svojom kratkom, nepotpisanom izjavom o Sinodalnom putu jasan i dovoljan?
U priopćenju se naglašava da ono što se događa u Njemačkoj “nema moć prisiliti biskupe i vjernike da usvoje nove oblike upravljanja i nove orijentacije doktrine i morala”. Sveta Stolica je dodala da se čini “nužnim to razjasniti”, kako bi se “očuvala sloboda Božjeg naroda i vršenje biskupske službe”, te također upozorila da je pokušaj Sinodalnog puta da progura doktrinarne promjene na biskupijskoj razini “predstavljao povredu crkvenog zajedništva i prijetnju jedinstvu Crkve”.
Izjava je također uključivala dramatičan izvadak iz pisma pape Franje njemačkoj Katoličkoj crkvi iz 2019. na početku Sinodalnog puta: “Ako se pojedine Crkve nađu odvojene od cjelokupnog crkvenog tijela, one slabe, trunu i umiru.”
Na nekoj razini, dakle, izjava je svakako snažan prijekor sinodskom putu, a tako je okarakterizirana u većini medijskih objava.
No važno je primijetiti što je točno Sveta Stolica kritizirala – i osobito, što nije.
Kritika Svete Stolice sinodalnog puta u potpunosti je proceduralna kritika, a ne sadržajna.
Ni u jednom trenutku u tekstu, Sveta Stolica ne navodi da su prijedlozi potpisnika Sinodalnog puta — uključujući promjenu crkvenog nauka o homoseksualnosti, braku i svećeničkom ređenju — nespojivi s katoličkom vjerom kako je bila primljena, shvaćena i naučavana kroz stoljeća. Ovi prijedlozi, sami po sebi, nisu problem, smatra Sveta Stolica. Umjesto toga, izjava prebacuje raskolničku putanju Sinodalnom putu zbog pogrešnog koraka u crkvenom protokolu.
Kako je Sveta Stolica napisala, “ne bi bilo dopušteno uvoditi nove službene strukture ili doktrine u biskupijama prije nego što se postigne dogovor na razini sveopće Crkve.” Jednostrano poticanje ovih heterodoksalnih promjena, a ne jednostavno zagovaranje heterodoksalnih stajališta, ono je na što Sveta Stolica upozorava, jer je “predstavljalo kršenje crkvenog zajedništva i prijetnju jedinstvu Crkve”.
Zapravo, umjesto ponovnog ažuriranja najproblematičnijih zahtjeva za reformom koji dolaze iz Njemačke, izjava Svete Stolice nalaže da bi takvi prijedlozi trebali “ući u sinodalni proces Sveopće Crkve”- ”kako bi pridonijeli međusobnom obogaćivanju i posvjedočili jedinstvo kojim Tijelo Crkve očituje svoju vjernost Kristu Gospodinu”.
Čini se posve mogućim da je Sveta Stolica odlučila ne odbaciti heterodoksne zahtjeve Sinodalnog puta na doktrinarnim osnovama jer ih ne smatra inherentno problematičnim. Zapravo, ovo tumačenje je u skladu s dubljim zabrinutostima koje su izražene u vezi sa Sinodom sveopće Crkve o sinodalnosti i načinom na koji se čini da pristupa doktrinarnom razvoju – kao sekularni parlament, gdje je sve dozvoljeno dokle god slijedi birokratski protokol.
Papa Franjo inzistirao je na tome da sinodalnost nije stvar tretiranja Crkve kao neke vrste demokratske birokracije. Ali kada je Sveta Stolica u stanju iznijeti samo kritiku njemačkog sinodalnog puta- u smislu da se time zapravo riskira kršenje parlamentarne procedure, i potiče svoje zagovornike da svoje pozive na radikalnu reviziju unesu u “sinodalni proces sveopće Crkve”, malo je vjerojatno da će zabrinutost oko temeljne ekleziologije Sinode o sinodalnosti biti smanjena. Istinsko jedinstvo u Crkvi, naposljetku, nije samo stvar zajedničkih proceduralnih vremenskih okvira ili uzajamne birokratske pripadnosti. Zahtijeva jedinstvo vjere, zajednički pristanak na ono što je Bog objavio i Crkva autoritativno naučava, jedino moguće kroz Kristov dar milosti.
Ali Sinoda o sinodalnosti nije istaknula tu dimenziju crkvenog jedinstva. Njegovi organizatori bili su voljni zastupati i promovirati perspektive koje su u suprotnosti s utvrđenim crkvenim učenjem. Zapravo, u doista šokantnom primjeru, kardinal Jean-Claude Hollerich, generalni relator cijele Sinode, javno je proglasio crkveno učenje o homoseksualnosti “lažnim” te da mora biti podvrgnuto temeljnoj reviziji. To što Sveta Stolica nije bila voljna odbaciti heterodoksna stajališta njemačkog sinodalnog puta na doktrinarnim osnovama nije iznenađujuće, s obzirom na to da takva središnja osoba odgovorna za Sinodi o sinodalnosti dijeli barem neke od njih.
Oni koji se bave njemačkim sinodalnim putem, a uz to i sinodom o sinodalnosti, možda su se nadali jačoj intervenciji Svete Stolice, koja bi odbacila ono što se događa u Njemačkoj, ne samo u proceduralnom, već i u doktrinarnom smislu.
Ali s obzirom na to da njemački podupiratelji Sinodalnog puta već umanjuju značaj intervencije Svete Stolice, Vatikan bi uskoro mogao osjetiti potrebu da se uključi s jačom opaskom. Kada i ako se dogodi, bit će to trenutak da se ne samo prozovu doktrinarne pogreške u Njemačkoj, nego da se pojasni Sveopćoj Crkvi da sinodalnosti ne može biti bez zajedničke vjernosti u učenje Katoličke Crkve.
