Njegovo oružje je Križ i raširene ruke kojima nas prima
Današnjim blagdanom Krista Kralja završava jedna liturgijska godina, ali mu nije cilj svraćati pažnju na nekakve godišnje cikluse nego na onoga koji će u konačnici dati pečat svemu…U tom smislu Božja riječ koja se naviješta daje nam pravo svjetlo kojim treba osvijetliti svoj život i prema njemu uskladiti svoje ponašanje, jer će se sve u konačnici zbrajati…
Krist Kralj nije kralj od ovog prolaznog svijeta, a mi zato trebamo odlučiti prema kojem kraljevstvu ćemo ravnati i voditi svoj život, čije odredbe i uporišta ćemo slijediti…Isus je stvarni Gospodin vremena i vječnosti, pa nam slijed liturgijske godine uvijek iznova pomaže da ispravimo svoje krive životne orijentacije, te da se okanemo svođenja smisla života na sigurnosne ponude i prazna obećanja vladara svijeta ponuđenih oružjem i krvavim (izdajničkim) novcima.
Sreća ne dolazi preko tuđe nesreće, ni mir preko ratova, ni život na ubojstvima nedužnih, ni sigurnost u ponudi blagostanja u kojem je isključen Bog, i u kojem se još jednom pokušava maknuti stvarnog Kralja iz svijesti ljudi nametnutom multikulturalnošću, zapravo religijskim kupusom. U tom smislu religijska tolerancija nije ništa drugo nego pokušaj nametanja šutnje o Kristu kao jedinome stvarnom Spasitelju, i jedinom Kralju kojega treba naviještati…
Njegova ponuda na Križu ostaje, naime, tko ga prihvati kao Raspetoga čut će iste riječi kao i desni razbojnik…Tako je prava mudrost prepoznati stvarnog vladara u onome kome su se glavari s narodom podrugivali, također vojnici i lijevi razbojnik. Recimo to tako, kako je zapravo bila u pitanju politička elita kojoj je bio smetnja čak i natpis iznad glave Raspetoga „Kralj židovski“.
Ta politička elita, ti glavari svijeta koji i danas nude demokracije i dominacije vojnim silama i oružjima te ne trpe neku drugu vlast koja je iznad njihove i koja nastupa potpuno drugačijom logikom. Pa ipak, još uvijek je ondje onaj natpis iznad glave i nikako ga ne uspijevaju maknuti, i unatoč svoj tolikoj sili ideoloških znakova natpis još uvijek podsjeća tko je stvarni Kralj i stvarni Vladar, i tko će imati zadnju Riječ.
Desni razbojnik prepoznao je značenje života i Boga koji je s njime podnio istu osudu da ga od vječne osude spasi. Zato je zadnjim dahom zavapio: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ Tako je nama koji motrimo Križ, i koji osjećamo na sebi križeve i težine njihove progovorio o mudrosti koja je sakrivena od tzv. mudrih i umnih, a objavljena je malenima.
Sveti Ivan Krizostom, crkveni naučitelj, piše kako se desni razbojnik usudio izreći tu molitvu vapaja: „Gospodine, sjeti me …“, tek nakon što je položio teret svojih grijeha u svojoj ispovijedi. Kršćanima se, kako kaže ovaj svetac, tako otkriva moć ispovijedi, jer jedan eto razbojnik priznaje svoje grijehe i Raj mu je otvoren. Tako ulazi u siguran posjed nove vlasti, novog Vladara i stvarnog Kralja.To priznanje grijeha i vapaj onome koji može osloboditi od vječne osude poticaj su i nama da se obratimo tom Kralju milosrđa ma kakvim se mi razbojnicima osjećali…
SVI MI KOJI SMO POD ISTOM OSUDOM IMAMO PRILIKU ZA ISTI VAPAJ… KRIŽ JE ZNAK NAŠEGA KRALJA, I KLJUČ KOJI OTVARA VRATA KRALJEVSTVA…
Njegovo oružje je Križ i raširene (probodene) ruke kojima nas prima. Požurimo se iskoristiti tako visoko plaćenu cijenu!
sa stranice dominikanci.hr; autor PETAR GALIĆ, OP
