Mislim da smo na prekretnici u povijesti Crkve. Crkva treba duboku, radikalnu reformu koja mora započeti reformom života njezinih svećenika…
Kriza Crkve je prije svega kriza vjere. Neki žele da Crkva bude ljudsko i horizontalno društvo; žele da govori jezikom medija. Žele je učiniti popularnom. Pozivaju je da ne govori o Bogu, već da se i tijelom i dušom baci u društvene probleme: migracije, ekologiju, dijalog, kulturu susreta, borbu protiv siromaštva, pravdu i mir. To su, naravno, važna i vitalna pitanja pred kojima Crkva ne može zatvarati oči. Međutim, takva Crkva ne zanima nikoga. Crkva je od interesa jer nam dopušta da susretnemo Isusa. Ona je legitimna samo zato što nam prenosi Božju objavu. Kada je Crkva preopterećena ljudskim strukturama, ona ometa Božje svjetlo koje svijetli u njoj i kroz nju. U iskušenju smo misliti da će naše djelovanje i naše ideje spasiti Crkvu. Bilo bi bolje da počnemo tako da joj dopustimo da se sama spasi.
Mislim da smo na prekretnici u povijesti Crkve. Crkva treba duboku, radikalnu reformu koja mora započeti reformom života njezinih svećenika. Svećenici moraju biti opsjednuti željom za svetošću, savršenstvom u Bogu i vjernošću učenju Onoga koji ih je izabrao i poslao. Njihovo cijelo biće i sve njihove aktivnosti moraju biti stavljene u službu svetosti. Crkva je sveta sama po sebi. Ali naši grijesi i naše svjetovne brige sprečavaju da se njezina svetost sama rasprši.
Vrijeme je da ostavimo po strani sva ova opterećenja i dopustimo da se Crkva konačno pojavi onakva kakvom ju je stvorio Bog. Neki vjeruju da je povijest Crkve obilježena strukturalnim reformama. Siguran sam da su sveci oni koji mijenjaju povijest. Strukture slijede nakon toga, i ne čine ništa drugo osim ponavljanja onoga što su sveci donijeli.
Trebamo svece koji se usuđuju sve gledati očima vjere, koji se usuđuju prosvijetliti Božjim svjetlom. Kriza moralne teologije posljedica je dobrovoljne sljepoće. Odbijali smo gledati na život kroz svjetlo vjere.
U zaključku svoje knjige govorim o otrovu od kojega svi pate: žestokog ateizma. Prožima sve, čak i naš crkveni diskurs. Ona se sastoji u dopuštanju radikalno poganskih i svjetovnih načina razmišljanja ili življenja koje koegzistiraju rame uz rame s vjerom. I zadovoljni smo ovim neprirodnim suživotom! To pokazuje da je naša vjera postala razrijeđena i nedosljedna! Prva reforma koja nam je potrebna je u našim srcima. Više ne smijemo činiti kompromise s lažima. Vjera je i blago koje moramo braniti i moć koja će nam omogućiti da je branimo.
Iz intervjua kardinala Roberta Saraha za Le Nef, povodom objavljivanja njegove knjige Zamalo će večer i dan je na izmaku.
