Ralph Martin, predsjednik organizacije Renewal Ministers, je voditelj diplomskih teoloških studija iz područja evangelizacije i profesor teologije u sjemeništu Presvetog Srca. Nedavno je napisao izvanrednu knjigu „Kriza Crkve: Putevi naprijed“. U vremenu zbrke i podjele, njegova analize krize sveobuhvatni je opseg propitkivanja crkvene, doktrinarne i moralne dimenzije. Knjiga je podijeljena na dva (glavna) dijela: prvi dio daje dubinsku analizu tih dimenzija, a drugi ocrtava putove prema naprijed za postizanje „stvarne i duboke obnove Crkve“.
Tri dimenzije ove krize su međusobno ovisne, to jest doktrinarna i moralna zbrka utjecat će na crkvenu dimenziju krize i obrnuto. Na primjer, razmotrite li „pastoralnu pasivnost biskupa“, naći ćete, prema Martinu, „izvanrednu šutnju u pogledu područja istine koju je Bog otkrio i koja je u najvećem sukobu s našom kulturom“.
Crkva nije shvatila ozbiljno sukob s kojim se danas suočava, a to je prvenstveno kriza istine koja zahvaća cijeli spektar kulture – moćna, prevladavajuća i dobro organizirana neprijateljska uporišta. Ova pasivnost učinila je Crkvu, u mnogim slučajevima, nesigurnom jer se ogradila od presudnih pitanja današnjice.
Nadalje, Ralph Martin tvrdi: „katolici surađuju i prihvaćaju političke i intelektualne snage koje su neprijateljske prema Crkvi. To se dogodilo jer su mnogi katolici počeli gubiti razumijevanje i predanost osnovnim kršćanskim istinama“.
U svojoj knjizi Ralph Martin objašnjava pastoralnu pasivnost i prilagodbu Crkve svjetonazoru seksualnog oslobođenja. Primjer šutnje vidimo u vezi grijeha bludnosti (npr. divlji brak, homoseksualnost…).
Također, postoji opća pasivnost ili još gore s obzirom na univerzalizam – stav da zbog potrebe ili nepredviđene činjenice nitko neće završiti u paklu; evangelizacija (i njezina povezanost s „prozelitizmom“); vječne posljedice odbacivanja Evanđelja; de facto poticanje religiozne ravnodušnosti; nepostojanje razlika između subjektivnog i objektivnog morala te bavljenja pitanjima odgovornosti i uvjeta pod kojima se neka osoba može smatrati moralno odgovornom.
U korijenu crkvene krize nalazi se zbrka, koja je rezultirala dualizmom, između onoga što je Ivan Pavao II nazvao „suživotom i međusobnim utjecajem dvaju jednako važnih načela [milosrđa i istine]“ (Reconcilatio et Paenitentia, § 34), i onoga što Ralph Martin opisuje kao „sukob između objektivne istine i stvarnog života, između jasnoće istine i dubine suosjećanja“.
U svjetlu katoličke ekleziologije možemo shvatiti da su ta dva jednako važna načela (milosrđe i istina) utemeljena u prirodi Crkve kao majke i naučiteljice (vidi Ivan Pavao II., Familiaris Consortio, §33; Katekizam Katoličke crkve § §2030-2051). Ovu je ekleziološku stvarnost podijelila pastirska pasivnost. Ralph Martin potiče da svi u Crkvi „trebaju jasno i hrabro propovijedati [i poučavati] poziv na pokajanje i obraćenje“.
Ralph Martin analizira da se u korijenu moralne krize nalazi zbrka u vezi s nizom pojmovnih razlika koje je prvi uveo Ivan Pavao II pomažući nam da razumijemo dinamiku moralnog napretka. Riječ je o „zakonu postupnosti” i „stupnjevitom postupanju prema zakonu“ (Familiaris Consortio § 34).
„Zakon postupnosti“ nije problematičan kada se pravilno razumije da Crkva mora biti osjetljiva na čovjekov moralni napredak; naime da nastoji postati dobar u fazama moralnog rasta, razumijevanja grijeha, slabosti i ispovijedi (usp. 1. Iv 1,9).
„Postupnost zakona“ duboko je problematičan jer razumije ulogu moralnog zakona u kršćanskom životu na takav način da obvezujuću snagu zakona pretvara u težnju, čineći moralni zakon pukim idealom.
Nadalje, ovo gledište zakona pogrešno drži da „u božanskom zakonu postoje različite razine ili oblici propisa za različite osobe i uvjete“ (Familiaris Consortio, § 34). Ovo gura moralni zakon u verziju „etične situacije“, što je izazvalo široku zbunjenost i izazvalo zabrinutost zbog umanjivanja crkvenog učenja o seksualnom moralu.
Ralph Martin inzistira da je „pitanje objave“ ključno za doktrinarnu krizu Crkve. Martin objašnjava: „Je li se Bog objavio? Ako da, kako možemo imati pristup onome što On otkriva? Ako možemo imati pristup onome što je On objavio, kako možemo razlučiti istinski razvoj od lažnog razvoja u našem razumijevanju istina vjere?”
Nove teorije objave u prošlom stoljeću nisu poricale da se Bog objavio, ali se suprotstavljaju tumačenju da se Bog otkriva i u propozicijskim istinama, odnosno duhovnim istinama.
Zapravo, ova oporba daje samo sekundarni status teološkim propozicijama. Potonje su navodno formulirane na temelju iskustva živog Boga, ali kao takve nemaju otkrivene istine o Bogu, čovjeku, spasenju, svijetu itd. Stoga, objava nije „izvor određene istine i pouzdane smjernice za naš život“. Ova ideja objave postala je nešto poput konsenzusa u prošlom stoljeću.
Suprotno tome, Ralph Martin ponovno potvrđuje citatom iz Dei Verbum §2 da se Božji „plan objave ostvaruje djelima i riječima koji imaju unutarnje jedinstvo“. Dakle, Božju objavu čine njezina nerazdvojna i posebna povezanost riječi (verbalna objava) i djela jer nijedno nije potpuno bez drugog. Povijesna stvarnost otkupljenja nerazdvojno je povezane s Božjom verbalnom komunikacijom objavljene istine. Bez ove ideje otkrivenja, nedostaje nam čvrsto mjesto za stajanje.
Ova ideja objave također je nužna za suzbijanje „maglovitog razumijevanja razvoja, koje želi oslabiti jasnoću i sigurnost objavljene istine, što dovodi do nekih stvarnih preokreta izričitog Isusova učenja kako je to shvaćeno u Crkva gotovo dvije tisuće godina“.
Knjiga Ralph Martina je tour de force (veliki podvig). Prema riječima kardinala Gerharda Müllera „važna knjiga koju treba biti široko čitana“.
