Odakle jubilarna godina u Rimskoj Crkvi? O njezinoj povijesti i značaju govori talijanski povjesničar prof. Roberto de Mattei. Kako ističe, Sveta godina izvrsna je prilika za razvijanje ljubavi prema Bogu i mržnje prema grijehu.
Od sumraka do ponoći 1. siječnja 1300. mnoštvo Rimljana opsjedalo je Konstantinovu baziliku svetog Petra. Proširila se glasina da posjet Petrovom grobu donosi oproštenje kazne za njihove grijehe. Papa Bonifacije VIII., Benedetto Caetani, koji je Crkvom upravljao pet godina i bio veliki poznavatelj prava, naredio je da se pretraže papinski arhivi i knjižnica radi potvrde ovog uvjerenja. Među najvažnijim aktima o oprostu od kazne prethodnih papa bio je onaj koji je izdao Urban II. u Clermontu (1095.). Papa je, kako bi potaknuo kršćane na sudjelovanje u Prvom križarskom ratu, objavio da je sudjelovanje u njemu jednako potpunom oprostu od kazne.
Bonifacije je tada sazvao kardinalski zbor na svečani konzistorij i odlučio izdati bulu Antiquorum habet fida relatio („Imamo neke vijesti od naših starješina“), u kojoj je potvrdio drevni običaj, službeno proglasivši prvu Svetu godinu. Tri su stiha dodana kopijama dokumenata koji su poslani diljem katoličkog svijeta: „Stota godina u Rimu uvijek je jubilej / Vaši su grijesi izbrisani, a onima koji se kaju oprošteno je. To je najavio i potvrdio Bonifacije.“
Bonifacije je želio da se jubilarna bula ukleše na mramornu ploču koja će biti postavljena u atriju stare Konstantinove bazilike. Druga bula, Nuper per alias, izdana je 22. veljače 1300., na blagdan Stolice sv. Petra. Hodočasnici koji su dolazili u Rim dobivali su plenissima oprost, tj. toliko opsežan da je brisao svaku krivnju i kaznu za počinjene grijehe. Mogao ga je koristiti svaki hodočasnik koji se pokajao za svoje grijehe i ispovjedio ih te koji je u godini stote obljetnice otišao u Rim odati počast svetima Petru i Pavlu posjetom njihovim bazilikama. Papa je ovim činom potvrdio svoju plenitudo potestatis, vrhovnu vlast da vjernicima udijeli blago milosti koje posjeduje Rimska Crkva.
Detaljne izvještaje o prvom jubileju sačuvao je kardinal đakon crkve S. Giorgio u Velabru, Jacopo Stefaneschi, autor djela pod naslovom De centesimo seu Jubileo anno liber, napisanog početkom 14. stoljeća, ali također i veliki firentinski kroničar Giovanni Villani i mnogi drugi. Svi oni izvješćuju u svojim spisima da su se početkom 1300-tih prave gomile slile na ulice Rima, prvo iz grada, a zatim iz dalekih zemalja na istoku i zapadu. Dante opisuje u osamnaestom pjevanju „Pakla“ (22-43) da je na mostu Sant’Angelo, koji je trebalo prijeći da bi se došlo do bazilike svetog Petra, gradska uprava uspostavila neku vrstu izmjenične jednosmjerne ulice kako bi se omogućio uredniji protok putnika, a skupine redara brinule su se da promet teče bez incidenata i smetnji. Prema Villaniju, osim Rimljana stalno nastanjenih u Gradu, svaki dan u 1300. godini u Rimu je bilo dvjesto tisuća hodočasnika, zvanih „Romei“. Većina njih prošla je kroz mučna i često opasna putovanja.
Što je motiviralo hodočasnike koji su, stigavši u Vječni grad, oduševljeno pjevali himnu O Roma nobilis? Pokornički sud im je već oprostio grijehe, ali su bili svjesni da se moraju okajati u ovom ili onom životu za kazne koje su zaslužili uvrijedivši Boga. Sveto pismo nas podsjeća da ništa nečisto ne može ući u raj (Otk 21,27). Mjesto gdje su trebali iskupiti svoje kazne bilo je čistilište, koje Dante, u drugom pjevanju Božanstvene komedije, opisuje kao vrh planine smještene na južnoj hemisferi, na antipodu Jeruzalema, ali koje se, prema prevladavajućim mišljenja teologa, nalazi u utrobi zemlje, blizu pakla. Papinski jubilej ponudio im je izvanrednu priliku da skrate vremenite kazne za grijehe. Od sada će Crkva u pravilnim vremenskim razmacima, najprije jedno stoljeće, a zatim dvadeset i pet godina, vršiti svoju moć opraštanja grijeha za dobro vjernika.
Znamo da je Dante mrzio Bonifacija VIII. Smatrao ga je jednim od glavnih krivaca za moralnu i duhovnu dekadenciju Crkve. U devetnaestom pjevanju „Pakla“, rezerviranom za krivce simonije, pjesnik se susreće s papom Nikolom III., Giovannijem Gaetanom Orsinijem, koji predviđa skori dolazak Bonifacija VIII. u pakao, optužujući ga da svojom pokvarenošću rastura Crkvu Kristovu. („Pakao“, XIX, 52-57) . Crkveni povjesničari Danteovu presudu smatraju nepravednom, ali ističu da unatoč radikalnoj antipatiji prema Bonifaciju VIII., on ne dovodi u pitanje njegov autoritet u upravljanju Crkvom. Dante tako slijedi tragove svetog Petra Damjana koji, izjednačavajući simoniju s krivovjerjem, objašnjava da unatoč svojoj moralnoj nedostojnosti i heretičkom statusu „simonski“ svećenici valjano dijele sakramente i vrše jurisdikciju (Liber qui dicitus gratissimus, PL, 145, 100-159).
U „Čistilištu“ (II, 94-99) izvjesni Casella, glazbenik poznat u Firenci i Danteov prijatelj, objašnjava da je njegov izlazak iz čistilišta odgođen upravo zbog broja duša koje su se okupile na vratima raja zahvaljujući jubileju Bonifacija VIII. Ovlast davanja oprosta zapravo je jedna od najviših ovlasti pridržanih Kristovom namjesniku, u skladu s Kristovim riječima upućenim sv. Petru: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt XVI, 19). Ove snažne riječi, koje definiraju vlast za upravljanje Crkvom, ukazuju na vlast za opraštanje grijeha ne samo u pogledu krivnje, kroz sakrament pokore, nego i u pogledu vremenite kazne koja za njih pripada. Ne možemo sumnjati u vrijednost zasluga Isusa, Blažene Djevice Marije i svetaca koje čine riznicu milosti, niti u autoritet Crkve da ih dijeli. Zato je Tridentski koncil u svom poznatom dekretu De indulgentiis anatemizirao „one koji oproste nazivaju beskorisnim ili Crkvi niječu ovlast da ih daje“. Dodaje, međutim, da ih „treba davati s velikom umjerenošću, kako prevelika lakoća u njihovu davanju ne bi oslabila crkvenu stegu“ (Sess. XXV, pogl. XXI).
Ne treba, međutim, misliti da oprosti oslobađaju vjernike od pokore. Kada Crkva daje oproste, misli na oproštenje grijeha u mjeri u kojoj je to zadovoljilo Božju pravdu, ali ne namjerava nas osloboditi boli i patnje koje su potrebne za prevladavanje loših navika i vođenje kršćanskog života. Oprost, čak i potpuni oprost, ne dopušta izbjegavanje onih zemaljskih patnji koje Božanska Providnost predviđa ljudima kao oblik poboljšanja i pročišćenja. Stoga je Davidov sin umro, iako je kralj, nakon grijeha koje je počinio, postio i molio za očuvanje djetetova života (II Reg. XII, 16-18): Bog nije bio voljan prihvatiti nikakav čin naknade štete umjesto kazne koja, kako kaže sv. Augustin, nametnuta je u svrhu Davidova ispitivanja i ispravljanja.
Oprosti nam ne daju život bez križa, ali nam pomažu nositi križ. Da bismo u potpunosti imali koristi od punog oprosta, ne smijemo imati ni najmanju privrženost grijehu i biti obavijeni pravim duhom pokore. Nije lako, ali jubilarni oprost je i snažan poticaj za razvijanje ljubavi prema Bogu i mržnje prema grijehu, što je neizostavan uvjet za njegovo postizanje. Zato kroz Sveta vrata prolazimo na koljenima, ljubeći ih i izgovarajući molitvu.
Roberto de Mattei
