Kršćani Jeruzalema – grada koji je bio središte svijeta na srednjovjekovnim kartama – sada su maleni dio stanovništva, samo deset tisuća stanovnika Jeruzalema, manje od dva posto ukupnog broja stanovnika su kršćani, što je ogroman pad u odnosu na jedanaest posto koliko ih je bilo nekoliko desetljeća prije. Velika većina su palestinski Arapi, iako postoji i značajna armenska zajednica.
Jeruzalemski kršćani suočavaju se s istim problemima kao i svi Palestinci. Primjerice, ako se kršćanska djevojka iz Jeruzalemka želi vjenčati za nekoga iz Betlehema, par će možda morati čekati i do dvadeset godina na dozvolu koja će im omogućiti zajednički život u Jeruzalemu.
Uz to se kršćanske zajednice se suočavaju s posebnim poteškoćama koje su rezultat niza aktivnosti radikalnih skupina židovskih doseljenika (često financiranih iz SAD-a) čiji su ciljevi u suprotnosti s kršćanskom kulturom. Ipak, Židovi, muslimani i kršćani su dali Jeruzalemu jedinstven karakter kao grad svet trima vjerama. Problem nije u tome što radikalni Židovi predstavljaju većinsko izraelsko mišljenje – oni to ne čine – već u tome što izborni sustav u Izraelu omogućava manjim strankama da imaju nesrazmjeran utjecaj u političkom životu.
Bio sam u Jeruzalemu s drugim novinarima kao gost kršćanskih vjerskih vođa, koji su htjeli skrenuti pozornost na poteškoće s kojima se kršćanske zajednice suočavaju: grčki pravoslavni patrijarh Teofil III.; franjevački kustos (ili gvardijan) svetih mjesta fra Francesco Patton; bivši luteranski biskup Jeruzalema, Munib Younan; i latinski patrijarh, mons. Pierbattista Pizzaballa.
Postoje očiti problemi, posebice radikali koji zlostavljaju klerike. Primjerice, u studenom je armenskog patrijarha pljunuo izraelski vojnik dok je išao u procesiji s križem. Ali fizičko i verbalno zlostavljanje od strane radikalnih židovskih skupina pomaže stvoriti ono što biste mogli nazvati neprijateljskim okruženjem za kršćane.
Uz to postoji veći problem jer izraelske vlasti predlažu da se uspostavi proširenje Nacionalnog parka oko Maslinske gore, područja koje je blisko povezano s Kristovim životom. Time bi dvadeset povijesnih kršćanskih mjesta bilo pogođeno. To je mjesto istočno od Starog grada. Velik dio zemlje pripada kršćanskim zajednicama, određeni dio lokalnim Palestincima, a tu su, osim toga, imanja novih doseljenika. U principu, nacionalni park djeluje bezazleno. Ali nije.
Dio prijedloga podrazumijeva izgradnju velike šetnjice koja bi povezala dvije doseljeničke zajednice. Kako ističe izraelska skupina za ljudska prava Ir Amin, kad Izraelci dođu u park radi rekreacije, očekivat će oružanu policijsku zaštitu, a rezultat će biti da će područje postati nesigurno za Palestince.
Park bi potpao pod Upravu za prirodu i parkove, a ne pod općinske vlasti, no područje je u okupiranom teritoriju, tako da je pravno izvan djelokruga izraelskog zakona. Vlast bi imala diskrecijsko pravo odobriti razvoj kako smatra prikladnim, a lokalne crkve i palestinski stanovnici izgubili bi kontrolu nad svojom imovinom.
Kustos svetih mjesta, fra Francesco Patton, je bio jedan od kršćanskih vođa koji je pisao protestnu notu vladi: „Ova mjesta su sveta mjesta. Za nas, kao kršćane, predstavljaju jaku vezu s nekom dijelovima Isusova života. Stoga je za nas važno da sveta mjesta mogu biti i nastaviti biti mjesta molitve i štovanja, a ne samo mjesta otvorena za javnost”. Prijedlozi, koji su često suspendirani, sljedeći će put biti razmatrani od strane vlasti u kolovozu.
Općinske vlasti Jeruzalema također ne obraćaju pažnju na kršćane. Organiziraju festivale uz prostore koji pripadaju crkvama koji u potpunosti zanemaruju karakter mjesta. Dijelovi Starog grada mogu biti ograđeni danima, što znači da pristup crkvama i iz njih postaje nemoguć.
Fra Patton primjećuje da i s novim židovskim naseljem koje se nalazi pokraj njegova samostana postoje problemi. „Ono što smo vidjeli u protekloj godini jest da postoji sve više kulturnih inicijativa bez konzultacija s nama. Obično se probudim u pet ujutro, pa to nije korektno prema samostanu u kojem živi i radi oko osamdeset fratara da cijelu noć svira glazba pokraj samostana“, napominje franjevac.
„Po meni je važno da se, ako postoje inicijative koje su nam toliko blizu, svi uključe i konzultiraju. A postoje prilike u godini kada su Nova vrata (od Starog grada) djelomično zatvorena, ili potpuno zatvorena. A za nas to znači da ne možemo izaći i nitko ne može ući, a još ako je neki fratar koji mora ići na aerodrom ili dolazi izvana, teško mju je ući ili izaći. Neophodna je, mislim, koordinacija i dijalog“.
„Razumijem sve sigurnosne provjere i druge stvari. Ali, naravno, nama je važno da imamo mogućnost ući ili izaći iz svog doma”, zaključuje franjevac.
Kao što mons. Pizzaballa primjećuje: „Nažalost, u Jeruzalemu je sve politika”. A kada je riječ o grupama doseljenika, kaže da je njihova filozofija isključiva: „Oni imaju stav “ovo mjesto je naše“. Kršćani se toleriraju ili gledaju kao gosti. Ali mi nismo gosti, jer je ova zemlja i naša kuća”.
Zatim, tu su aktivnosti doseljeničke skupine Ateret Cohanim, koja uključuje stratešku kupnju nekretnina u Starom gradu. Židovi su prvenstveno htjeli kupiti Hotel Little Petra u blizini Jaffa vrata, i Hotel Imperial, u području od simboličkog značaja za kršćane, kao i veliki hostel svetog Ivana u blizini Svetoga groba.
Kupovina nekretnina kršćana je bila moguća jer je prethodni grčki (pravoslavni) patrijarh dao punomoć financijskom savjetniku koji je prodao nekretnine židovskim doseljenicima na sumnjivoj pravnoj osnovi. Sadašnji patrijarh osporio je te poslove, ali je Vrhovni sud posljednju žalbu odbio prije nekoliko mjeseci, unatoč iznošenju novih dokaza.
Daniel Seidemann, izraelski odvjetnik koji se specijalizirao za geopolitička pitanja, izjavljuje da su ove imovinske transakcije važne: „Ovo nije izolirani incident. Ovo je dio općeg plana koji izravno sponzorira vlada Izraela da se okruži stari grad i njegova okolica i da se stvori biblijska verzija Jeruzalema za doseljenike“.
„Ova se inicijativa uklapa u opću politiku Izraela, koja za cilj ima okružiti i prodrijeti u Stari grad naseljima i doseljeničkim aktivnostima. I to nije samo prijetnja hotelima, već prijetnja karakteru Jeruzalema i, točnije, prijetnja održivosti kršćanske prisutnosti u Jeruzalemu, a i kršćani (lokalne crkve) tako doživljavaju ovaj problem“, napominje odvjetnik.
Problemi kršćana u Jeruzalemu nisu naravno ništa novo. Patrijarh grčke pravoslavne crkve Teofil III primjećuje da im je u prošlosti bilo teže. „Ne bojim se“, kaže patrijarh i nastavlja: „Ovdje smo dvije tisuće godina. Svete i profane stvari su dolazile i odlazile, a Crkva je još uvijek tu”. To je barem nada za koju se kršćani mogu držati.
