Život kratak, smrt je stalna, ja joj ne znam dan ni čas, ako vrijeme gubim sada može propast i moj spas. Imam samo jednu dušu, nju mi dade vječni Bog, propadne li ona ludo, nema većeg od zla tog!
XXXII ned kroz god A
Draga braćo i sestre,
slika koju koristi Isus u evanđelju njegovim slušateljima bila je dobro poznata. U Židova je običaj da nakon zaruka jedno vrijeme zaručnica ostaje kod svojih roditelja. U određenom trenutku zaručnik dolazi po nju. Priređuje se velika gozba, zaručnica ulazi u svadbenu dvoranu sa svojim prijateljicama, danas bismo rekli djeverušama, vrata se zatvaraju i gozba počinje. Kako bi naglasio važnost dobre priprave za smrt Gospodin Isus ovaj običaj primjenjuje na sebe. On je Zaručnik koji dolazi duši u susret i vodi je u nebesku dvoranu na gozbu. No, Isus je malo okasnio, neki misle da možda neće ni doći pa su zauzeti nekim drugim, njima više važnim stvarima. Tako pet mudrih djevica predstavljaju dobre kršćane koji svoj zemaljski život žive težeći prema vječnim dobrima, a pet ludih djevica su oni koji zauzeti svjetovnim brigama brinu samo o tijelu dok zaboravljaju na dušu. Kojoj grupi bismo mi sami sebe pribrojili?
Papa Benedikt je glede priprave na smrt rekao kako je ona vrlo važna jer ima odlučujuće posljedice na odnos čovjeka prema samome sebi i prema cjelokupnoj stvarnosti. On kaže kako litanije Svih svetih zapravo izriču raspoloženje vjernika spram smrti u zazivu: Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas Gospodine. Umrijeti naglo bez mogućnosti priprave, bez ispovijedi, bez svete pričesti velika je opasnost za čovjekovo vječno spasenje. Pravi kršćanin želi svjesno proći kroz tu posljednju fazu zemaljskog života. Tako bi to trebalo biti, no papa emeritus dalje tumači kako kad bi današnji čovjek, pa i onaj koji je kršćanin, ponovno formulirao taj zaziv u litanijama on bi glasio: Iznenadnu i neprimjetnu smrt daj nam Gospodine. Smrt treba banalizirati, ona treba postati tako objektivna i neprimjetna u društvu da nas uopće ne upućuje na misao o vječnom spasenju ili vječnoj osudi – tako bismo mogli sažeti misao čovjeka našeg vremena.
To je misao čovjekova, a Božja je puno drugačija. O ponoći nasta vika – kaže evanđelje. Zaručnik koji je kasnio konačno se pojavio. Pojavio se iznenada kad nije bilo vrijeme posjeta, u sred noći. Ovom slikom Isus nas želi potaknuti na pripravnost, na budnost jer ne znamo ni dana ni časa. Noć je – kako bi nas Gospodin mogao pronaći potrebne su nam svjetiljke. Što predstavlja to “ulje” koje omogućuje da svjetiljka svijetli? Koje je to ulje što nam je neophodno da bismo bili primljeni na svadbenu gozbu? Sveti Augustin (usp. Govori 93, 4) i ostali drevni pisci u tome čitaju simbol ljubavi, koja se ne može kupiti, već se prima kao dar, čuva se u srcu i potvrđuje djelima. Prava je mudrost iskoristiti smrtni život da bismo činili djela milosrđa, jer, nakon smrti, to neće više biti moguće. Ulje su također dobra djela koja činimo drugima, savjesno obavljen posao, redovita molitva, ispovijed, odlazak na svetu Misu. Sve to čini da svjetiljke našeg života u svako doba svijetle i uvijek spremno dočekaju Zaručnika kada dođe. Sveti kardinal Newman rekao je kako u tom trenutku Gospodina zanima samo jesmo li bili članovi Crkve i jesmo li radili za Crkvu tj. živjeli po nauku Crkve, a sve ostalo – jesmo li bili bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, slavni ili nepoznati – Gospodina ne zanima. Zanima ga kako smo proživjeli svoju bolest ili zdravlje, svoju slavu ili odbačenost – onako kako nas je on po Crkvi učio ili daleko od njega, prezirući ga i prigovarajući mu.
Draga braćo i sestre, moram nam zapasti za oko i probuditi u nama ozbiljno promišljanje o spasenju duše činjenica da pet ludih djevica, tj. svi oni koji nemaju ulja u svjetiljci svog života, ne ulaze u svadbenu dvoranu. Oni ostaju ispred a vrata se zaključavaju, više im je nije moguće ući unutra. Kad nastupi smrt duša odlazi na pojedinačni sud. Već tada je sve odlučeno, već tada duša se smješta na mjesto koje je svojim zemaljskim životom zaslužila – raj ili pakao. Treće opcije nema. Onaj tko završi u čistilištu taj sigurno kad tad odlazi u raj, iz čistilišta se ne može u pakao, kao što se ni iz pakla ne može u raj. I to tako ostaje kroz svu vječnost, zauvijek. Dakle imamo samo zemaljski život za činjenje dobrih djela koja nam mogu omogućiti ulaznicu za svadbenu dvoranu u kojoj je spasenje. Ili kako ako lijepo kaže jedan drevni himan: Život kratak, smrt je stalna, ja joj ne znam dan ni čas, ako vrijeme gubim sada može propast i moj spas. Imam samo jednu dušu, nju mi dade vječni Bog, propadne li ona ludo, nema većeg od zla tog!
Čim duša napusti tijelo sve je gotovo, nema više mogućnosti za pokajanje. Kad dođe vrijeme drugog ili sveopćeg suda, kad će se duša združiti s tijelom, tada se ništa ne mijenja, sve ostaje onako kako je presuđeno na pojedinačnom sudu koji se dogodio odmah nakon smrti. O drugom, sveopćem sudu, samo će cijela stvarnost biti obnovljena, a naša sudbina se više ne mijenja. Dušu u nebo uzdižu zasluge koje je na zemlji stekla, a u pakao je spušta izostanak tih zasluga tj. grijesi koje se nije trudila ni ispovjediti ni popraviti.
Draga braćo i sestre, sveti Ivan Don Bosco nije se plašio svojim dječacima govoriti o smrti. U njegovim se svratištima obavljala savršeno dobro pripremljena pobožnost zvana “Vježba sretne smrti”, koja se sastojala od ispovijedi i pričesti na početku svakog mjeseca, koje su se pak obavljale kao da su posljednje u životu: bio je to trening savjesti, mjesečni prekid redovitog života u kojem se vršio ozbiljni obračun sa samim sobom. Nije u tome bilo ničeg zastrašujućeg, baš obratno. Štićenici oratorija su uvijek bili obaviješteni koji dan prije kako bi se pripravili. Ispovijedali su se tako kao da im je to zadnja ispovijed u životu, te su lijegajući u postelju trebali biti spremni iste noći umrijeti. Jutro poslije te noći bilo je u posebnom raspoloženju, a cijeli dan bio je vrlo svečan – to je predstavljalo sliku nebeske gozbe. Dječaci su dobivali tog dana bolju užinu i slatkiše. I tako su činili svaki mjesec uvijek iznova – skrušena ispovijed i vježba smrti i uskrsnuća. Bilo je to pravo slavlje. Don Bosco je želio da njegovi dječaci misle na smrt, baš zato da bi nadvladali ono tjeskobno i strašno u njoj, a to je u prvom redu grijeh.
I mnogi su redovnici do unazad 50-ak godina puno ozbiljnije promišljali o smrti, te su navečer u svojim ćelijama prije počinka molili pokorničke psalme, škropili postelju i odlazili u krevet spremni te noći dočekati Zaručnika.
I ne, nije to ni opsjednutost smrću, niti bilo kakvo zastrašivanje. Kršćanin mora biti opsjednut uskrsnućem. Stoga je molitva i priprava za sretnu smrt hvalevrijedna praksa. Nastojmo prije svakog odlaska na počinak temeljito ispitati svoju savjest, pokajati se za grijehe koje smo učinili tijekom dana, zamoliti Gospodina oproštenje i ako su ti grijesi bili smrtni odlučiti čim prije otići na svetu ispovijed, kako nas Zaručnik ne bi našao nepripravljene.
Draga braćo i sestre, zaključit ću s lijepom misli svete Terezije Avilske: Velika je stvar na smrtnom času znati da će nas suditi Onaj kojega smo u zemljakom životu ljubili iznad svega. Ako smo ga uistnu ljubili onda nam neće biti teško pred njim se opravdati dobrim djelima koja mu nosimo. Tada će smrt biti ne odlazak u tuđu ili nepoznatu zemlju, nego odlazak u vlastitu zemlju gdje je Onaj kojeg toliko ljubimo i koji nas ljubi. Da bi to bilo tako, činimo ono što smo molili u današnjemu psalmu: Gorljivo tražimo Gospodina, žeđajmo za njim, motrimo ga ovdje u svetištu, a u bdjenjima noćnim mislimo o njemu. Neka nam u tome pomogne Kraljica Neba koja već sada uživa puninu nebeskog života. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
