Poznato je da je Hilaire Belloc jednom zapisao: “Europa će se vratiti Vjeri, ili će nestati. Vjera je Europa, a Europa je Vjera.”
6. svibnja otvorena je nova Kuća europske povijesti u Bruxellesu, kao ‘mjesto rasprave, propitivanja i razmišljanja o europskoj povijesti‘.
Kuća – projekt Europskog parlamenta – kontroverzna je ne samo zbog troškova (55 milijuna eura), već i zbog ideologije koja iza nje stoji. Otkad je Hans-Gert Pöttering, u svom nastupnom govoru kao predsjednik Europskog parlamenta, predstavio ideju ove Kuće koja bi trebala “omogućiti Europljanima svih generacija da više nauče o svojoj povijesti“, došlo je do velike rasprave o tome koji dijelovi europske povijesti bi u njoj trebali biti predstavljeni.
Pregled europske povijesti koji na kraju možemo vidjeti prikazuje tipično moderno i naglašeno francusko i socijalističko viđenje. Čini se da je francuska revolucija rodno mjesto Europe; nema mjesta za sve što joj je moglo prethoditi. Napoleonski kôd i filozofija Karla Marxa dobivaju istaknuto mjesto, dok se ropstvo i kolonijalizam ističu kao tamne strane europske kulture. Na službenim stranicama to ovako objašnjavaju:
„Kako bi posjetitelji bolje razumjeli burne događaje 20. stoljeća, stalni se postav prije svega bavi uvjerenjima i vjerovanjima koja su obilježila 19. stoljeće, „ulaskom Europe u moderno doba”, a potom prelazi na sagledavanje potonuća Europe u rat i razaranje.
Nakon toga slijedi dio o potrazi za boljim životom u sve više ujedinjenoj Europi.
Posjetitelje se potiče da razmišljaju o Europi danas, statusu i položaju Europske unije te ulozi koju svi mogu imati u stvaranju njezine budućnosti.“
Na najvišem katu muzeja posebno je razočaranje. Rezerviran je za pregled institucija Europske unije, poput Europskog parlamenta, Europskog vijeća i Europske komisije. To je doslovno vrh narcisoidnosti Europske unije, kao da se vrhunac europske povijesti sastoji u pregledu različitih odgovornosti današnje birokracije.
No, najznačajnija stvar u vezi s Kućom je što ovaj testament Europske povijest djeluje kao da religija ne postoji. Zapravo, nikada nije postojala i nikada nije utjecala na povijest kontinenta.
Ako netko slučajno ne zna da postoji Rimokatolička Crkva, neće to moći doznati niti proučavajući trajni postav izložbe europske povijesti- koju Europski parlament želi predstaviti svakom Europljaninu (o njegovom trošku, naravno).
Europski sekularizam više nije u borbi protiv kršćanske religije; on jednostavno ignorira svaki religijski aspekt u životu Europe.
U suvremenoj, sekularnoj Europi, općenito postoji tendencija zanemarivanja religije. Donekle je to i zbog uspona Islama i njegove potencijalne demografske zamjene kršćanstva kao najveće religije na kontinentu. Ako bi se religiji posvetila posebna pažnja u prikazu europske povijesti, to bi rezultiralo izrazitim fokusiranjem na kršćanstvo, a čini se da su mnogim političarima ova dva tisućljeća povijesti neumjerena stvar. Ne smijemo zaboraviti, Europski Ustav (Lisabonski ugovor) uopće ne spominje Boga.
Posljedica ove blamaže neće utjecati na prošlost nego na sadašnjost. Kada se Bog i religija više ne spominju kao dio javnog života, tehnokrati mogu postaviti tvrdnju da oni kontroliraju europski diskurs kojim upravljaju stručnjaci iz područja novca i moći.
Umjesto Boga, europske institucije iz Bruxellesa zauzele su središnje mjesto.
Bez kršćanstva, Europa je izgubila dušu.
