Nedavno smo prenijeli članak u kojem se postavlja 10 pitanja protivnicima cijepljenja. Ovaj put donosimo neke odgovore. Pitanje cijepljenja protiv korona virusa fetalnim staničnim linijama se odnosi na ispravno definiranje sudjelovanja u moralnom zlu. U nastavku ćemo predstaviti:
I. tri bitna (relevantna) moralna obilježja prakse;
II. zapažanje Učiteljstva, i
III. pobližu analizu zla.
I. Tri relevantna moralna obilježja prakse su:
- a) Narav zla.
- b) Pasiva suradnja sa zlom.
- c) Moguće opravdanje za takvo sudjelovanje.
A) Narav zla
Zlo koje obično predočuju oni koji žele opravdati cijepljenje (zlo koje je nastalo od pobačaja). Pobačajem se ponekad smatra:
- isključivo namjeran čin (to jest, izazvani pobačaj);
- ograničen broj, koji se možda sastoji samo od jednog čina;
- U pitanju je samo jedno zlo- pobačaj
U postupku ćemo raspraviti svaku tvrdnju.
1. Mogućnost iskoristvosti (već obavljenog) pobačaja radi cjepiva
Takva mogućnost ne postoji, kao što to objašnjava dr. Gonzalo Herranz, profesor histologije i opće embriologije na Sveučilištu Navarra u Španjolskoj: „…da bi se dobile stanice embrija, potrebno je obaviti „seciranje“ embrija (zametka) još za života“.
2. Mogućnost da je obavljen ograničeni broj pobačaja
Što se tiče prvotnog broja pobačaja, odgovaramo da bi ih se trebalo procijeniti na stotine ili tisuće. Osobito se referiramo na ‘staničnu liniju HEK 293’. Pokazano je i da niz drugih staničnih linija uključuje višestruke pobačaje.
3. Da je jedino zlo iza cijepljenja pobačaj
To je neistina. Uključenost zla se može opisati na sljedeći način: prije nego što bude ubijeno, dijete se izvadi iz maternice, ne krsti se, operira se na živo bez anestetika, kradu se dijelovi tijela, obrađuje se i trguje njima radi financijske dobiti, a ostatci njegovog tijela se odlažu poput nekakvog otpada. Ovdje nije riječ o jednom teškom činu, već njih deset:
- Vađenja djeteta iz maternice prije rođenja;
- Nedopuštanje krštenja, stoga isključivanje njega ili nje od Neba;
- Mučenje;
- Krađa dijelova tijela;
- Ubojstvo djeteta;
- Odlaganja u otpad ostatka tijela;
- Manipulacija dijelovima tijela;
- Prodaja dijelova tijela
- Oskvrnjivanje djeteta u slučajevima (4.), (5.), (6.), (7.) i (8.);
- U svim navedenim slučajevima se krše prava djeteta.
B) Pasivna suradnja sa Zlom
Tvrdi se da je pobačaj zlo o kojemu se raspravlja u ovoj tezi i da je to zlo postojalo u prošlosti, vjerojatno, zaista, u dalekoj prošlosti, te se stoga tvrdi da sudjelovanje može biti samo udaljeno i pasivno. Primjećujemo da izraz „udaljeno“ u moralnoj teologiji posjeduje moralni smisao, što znači nedostatak izravnog moralnog sudjelovanja u dotičnom zlu.
Odgovaramo da suradnja nije udaljena i pasivna, već neposredna i aktivna, jer se zlo u ovome slučaju ne sastoji u jednom prošlom događaju, već u neposrednom i aktivnom sudjelovanju u procesu koji se proteže od prvotnog pobačaja do samoga čina injekcije. Ovaj proces nije samo spajanje pojedinačnih i izoliranih događaja, već kontinuirani, neprekinuti lanac koji se proteže od vađenja djeteta iz majčine utrobe i kulminira cijepljenjem, kao posljednjom karikom lanca. Ovaj lanac nazivamo „lancem zla“ koji odgovara “staničnoj liniji”, na osnovi fizičkog kontinuuma koji nadvladava moralne vrijednosti.
Ovaj je lanac stvarni entitet, koji se u skolastičkom smislu sastoji i od materijalnog i od formalnog elementa: prvi je dio (materijalni) tijelo djeteta, a drugi (formalni) se odnosi na namjeru abortusa i / ili znanstvenika koji ga je obavio za razvijanje medicinskih i trgovačkih ciljeva. Nadalje, kontinuitet lanca i veličina zla koje on nosi, čini ga sposobnim održati demonski utjecaj u tijeku vremena.
Čak i ako niti jedan dio dječjeg tijela više ne bude prisutan u konačnom cjepivu, kao u slučaju nekih vrsta proizvoda, element namjere koji smo gore spomenuli i dalje će postojati, a time i dalje tvoriti lanac u određenom vremenskom periodu, iako čisto duhovne naravi.
Što se tiče tvrdnje da se navedeni pobačaj vjerojatno dogodio u dalekoj prošlosti, u tome bi slučaju suradnja bila još udaljenija (barem na vremenskoj razini), napominjemo da se prekid trudnoće popraćen svim gore navedenim zlima provodi u sadašnjosti, kako tvrdi i dokument „Glas žena …“. Dokument ukazuje na to da stanične linije imaju „datum isteka“ i da proizvođači „imaju snažan poticaj za stvaranje novih“; u dokumentu se bilježi da su liječnici koji obavljaju abortuse „priznali izmjenu kirurških zahvata kako bi osigurali da neki dijelovi tijela ostanu netaknuti i da ih istraživači mogu iskoristiti“.
C) Opravdanje za pasivnu suradnju sa zlom
Budući da oni koji zagovaraju cijepljenje smatraju da u njemu nema zla, ne smatraju da ono zahtijeva moralno opravdanje i tvrde da su mogući učinci na cijepljenu osobu isključivo „stvar znanosti“. Ali ako, kao što smo tvrdili, u njemu ima zla, onda ono zahtijeva moralno opravdanje ili iusta causa (temeljem pravnog razloga), a takvo opravdanje mora biti proporcionalno dotičnom zlu.
Opravdanje koje se obično daje za cijepljenje jest očuvanje zdravlja cijepljene osobe ili onih s kojima će on ili ona doći u kontakt. Međutim, ovo je opravdanje bez pokrića.
Što se tiče argumenta u vezi sa zdravljem cijepljene osobe, upravo je dr. Michael Yeadon, bivši potpredsjednik i službenik za znanstvena istraživanja u Pfizeru, upozorio u nedavnom obraćanju udruženju američkih doktora: „Upozorite svaku osobu da se ne cijepi. Apsolutno ne postoji potreba da za time… Ako netko želi naškoditi ili ubiti značajan dio svjetskog stanovništva tijekom sljedećih nekoliko godina, to će omogućiti sustavi koji se trenutno uspostavljaju. Smatram da je posve moguće da će se to koristiti za masovnu depopulaciju“.
Doista, postoji već mnogo dokaza o negativnim učincima cijepljenja. U nedavnom pismu koje je londonski savjetnica dr. Polyakova poslala u prestižni British Medical Journal tvrdi sljedeće: „Stupnjevi bolesti su bez presedana nakon cijepljenja, a osoblje postaje vrlo bolesno, dok neke imaju i neuroloških simptoma, što ima ogroman utjecaj na funkcioniranje zdravstvene službe. Čak su i mladi i zdravi danima bili bolesni, neki tjednima, a nekima je bilo potrebno i kliničko liječenje. Medicinski timovi su bili izuzeti s posla kako bi se išli zajedno cijepiti“.
Što se tiče argumenta koji se odnosi na zdravlje onih s kojima će cijepljena osoba doći u kontakt: nije znanstveno utvrđeno da cjepivo sprečava osobu da ima virus. Glavna znanstvenica Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), dr. Soumya Swaminathan, kaže da „ne vjeruje kako imamo ikakvih dokaza za bilo koje cjepivo s kojim bismo bili sigurni da će to spriječiti dalju zarazu“.
Čak i ako su mediji pisali o pozitivnim učincima cjepiva, vidjeli smo da su negativni učinci neporecivi, a u najmanju ruku možemo reći da učinci cjepiva još nisu utvrđeni sa znanstvenom sigurnošću. Zaključujemo da se cijepljenje ne može opravdati iz zdravstvenih razloga.
Zaključak na kritiku
Naša kritika cijepljenja protiv trenutnog globalnog virusa pokazala je nevaljanost tri pretpostavke na kojima počiva zagovaranje cijepljenja:
– da je abortus jedino relevantno zlo;
– da je sudjelovanje u dotičnom zlu udaljeno i pasivno;
– da cijepljenje može biti opravdano iz zdravstvenih razloga.
Zaključujemo da se cijepljenje ne može opravdati moralno. Može li se to izuzeti je posve druga stvar. Crkva želi junaštvo od nas, ali neće nas osuditi ako to ne uspijemo prakticirati. Ona uči da se moralna odgovornost može smanjiti ili čak ukloniti strahom, nasiljem (uključujući psihološki pritisak) ili neznanjem. Kako bi uopće i mogli okriviti starije za uzimanje cjepiva, nakon svega što vide u medijima, te se možda nalaze pod pritiskom članova obitelji i u strahu su od smrti; ili zaposlenici kojima prijeti otkaz; ili katolici dobre volje poslušni nedavnim izjavama Kongregacije za nauk vjere, pa čak i papi?
II. Učiteljstvo Crkve
Netko bi mogao prigovoriti da naša kritika ne odgovara učiteljstvu Crkve, napose dokumentu Kongregacije za nauk vjere u pogledu cjepiva, koje kaže da je dopušteno koristiti takva cjepiva ako nema drugih dostupnih i ako cijepljena osoba ne odobrava prvobitni pobačaj. Međutim, odgovorili bismo sa citatom iz knjige „Žene u obrani nerođenih beba“: „…ponizno pretpostavljamo kako se takve izjave… temelje na nepotpunoj procjeni o cijepljenju i imunologiji…“.
Ako izrazimo neslaganje s takvim izjavama Kongregacije za nauk vjere, to, međutim, ne znači da na ovom polju odbacujemo crkveno učiteljstvo. Jer u posljednje dvije generacije u se Učiteljstvu mogu naći razlike u nepodudaranju između položaja koji više ili manje precizno odgovaraju vjeri i stvarnosti, a naša je dužnost zauzeti stav koji točnije odgovora (na oboje), kako na ovom polju tako i općenito.
Po tome pitanju, smatramo da je točnije stajalište pape Ivana Pavla II., prije svega u njegovoj enciklici Evangelium Vitae, u kojoj zauzima bezuvjetni stav za ljudski život pred onim što naziva kulturom smrti u modernom društvu. Naravno, on se pitanjem cjepiva ne bavi izričito, ali unatoč tome daje nam moralna načela potrebna za rješavanje problema. Načela (principi) su sljedeći:
a) Grijesi protiv nerođenog života su izuzetno teški;
b) Takvi grijesi čine dio „strukture grijeha“ u društvu;
c) Katolici moraju zauzeti stav u obrani ljudskog života.
A) Grijesi protiv nerođenog života su izuzetno teški
Papina osuda tih zala, koji su po svojoj formuli uživali nepogrešiv status, ovako glasi:
„… autoritetom koji je Krist dodijelio Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima… Izjavljujem da namjerni pobačaj, odnosno pobačaj koji se želi kao cilj ili sredstvo, predstavlja teški moralni poremećaj, jer je to namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bića. Ova se doktrina temelji na naravnom zakonu i napisanoj Riječi Božjoj, te je prenosi crkvena tradicija i podučava je univerzalno Učiteljstvo. Nikakve okolnosti, svrha i zakoni ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer bi to bilo u suprotnosti sa zakonom Božjim koji je zapisan u svakom čovjekovom srcu, spoznat po samom razumu i proglašen od strane Crkve“.
„Ova moralna procjena pobačaja treba se primijeniti i na nedavne oblike intervencija na ljudskim embrijima koji neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjem na embrijima… Ova moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse; bilo da se koriste kao ‘biološki materijal’ ili kao davatelji organa ili tkiva za transplantaciju u liječenju određenih bolesti. Ubojstvo nedužnih ljudskih bića, čak i ako je izvršeno da bi se pomoglo drugima, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin“.
B) Takvi grijesi čine dio „strukture grijeha“ u društvu
Papa govori o stvarnosti, koja se može opisati kao struktura grijeha. Ovu stvarnost karakterizira pojava kulture koja negira solidarnost, i u mnogim slučajevima poprima oblik prave kulture smrti, „kulture pretjerano zabrinute za učinkovitost koja predstavlja rat moćnih protiv slabih“. Na način kojim se oslobađa neka vrsta „zavjere protiv života“, zavjere koja predstavlja „znanstveno i sustavno programiranu prijetnju“ protiv života. Među onima koji su umiješani u ovu urotu su međunarodne institucije koje promiču kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj te masovni mediji koji promiču ista zla, kao i eutanaziju, kao znak napretka i pobjede slobode. Ogromna financijska sredstva ulažu se u istraživanje metoda pobačaja…
C) Katolici moraju zauzeti stav u obrani ljudskog života
Papa to opisuje sljedećim riječima: „…uobičajena povika koja se čini u ime ljudskih prava – na primjer pravo na zdravlje, dom, posao, obitelj, kulturu – lažna je i iluzorna ako se pravo na život, najosnovnije i najtemeljnije pravo i uvjet za sva ostala osobna prava, ne brani maksimalno odlučno“.
Zaključak
Ova tri načela možemo primijeniti na slučaj cijepljenja rekavši da je tretman prema nerođenoj djeci na deset načina koje smo gore naveli apsolutno neprihvatljiv; da proces kroz koji se događa dio „istinske strukture grijeha“ u društvu, uključujući „međunarodne institucije koje promiču kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj, i masovne medije koji promiču ista zla“ u koja se ulažu „ogromna financijska sredstva“. Stoga se katolici moraju zauzeti za obranu ljudskog života u ovoj njegovoj najranjivijoj fazi. Kada i gdje, doista, katolici mogu ustati u obranu ljudskog života s „maksimalnom odlučnošću“, ako ne ovdje i sada?
III. Pitanje zla
Pitanje zla, kao što smo gore rekli, je odnos prema procesu izvlačenja iz maternice, oduzimanja neba, mučenja, manipulacije dijelovima tijela, ubojstva, bacanja ostataka tijela u otpad, trgovine organima, kršenja prava i skrnavljenje nevine i posve ranjive i bespomoćne djećice.
Zbog težine ovoga zla, sudjelovanje u njemu se ne može usporediti s upotrebom organa davatelja ili s kanibalizmom preživjelih u avionskoj nesreći; zbog neposredne i aktivne prirode sudjelovanja, ono se ne može uspoređivati ni sa sudjelovanjem u podržavanju komunističkog režima kupnjom maski proizvedenih u Kini, kako je izvješteno, niti sa sudjelovanjem u zlim djelima moderne države plaćanjem poreza.
Nadalje, zlo se ne smije promatrati samo kao referencu na neku pojedinu osobu izolirano od njezinog konteksta, već sa stajališta istaknutog u Evangelium Vitae, kao sastavnog dijela cjelokupne globalne strukture grijeha, koju promiču masonske i antiživotne organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije, kao i mnoge industrije koja parazitiraju na pobačaju. Nije riječ samo cjepivima za liječenje „COVIDa 19“, već i više od dvadeset drugih bolesti; i nije tu samo farmaceutska industrija, već i industrija proizvoda poput pojačivača aroma ili bilo koja druga, koje koriste pobačenu djecu u korumpiranim uzgajalištima naopakih i zamračenih srca.
Jednom riječju, govorimo o društvenoj i univerzalnoj strukturi grijeha. Riječ je o postupanju s čovjekom kao objektom koji se koristi, zlostavlja i odlaže po volji. Ova struktura, koja je materijalističko, hedonističko nasljeđe „samoobogotvornog ateizma“ današnjeg doba, se gradi poput nekog prkosnog čudovišta moderne arhitekture na ruševinama nekadašnje blistave vile svete ženidbe, osnovane od strane samoga Krista kako bi produžio svoju ljubav prema Crkvi u kršćanskim parovima, radi prokreacije i posvećivanje djece.
Od ovog raskošnog imanja i vile, sada ostaje tek nešto više od seksualnog instinkta, zajedno sa osjetljivim, krhkim i sve rjeđe rascvjetalim cvijetom ljudskog života – oboje su sve češće kanalizirani u neljudsko, gnusno zlostavljanje. Da bismo zaštitili same temelje ljudskog života i obnovili sveti brak do njegove nekadašnje slave, moramo se ustati, snažni u vjeri i u povjerenju u božansku Providnost osloboditi svijet od „mjenjača novca za mrtva tijela“ i iz paralizirajućih lanaca Sotone.
+ Don Pietro Leone, na spomendan svetog Hermenegilda, kraljevića i mučenika
