Klimatske promjene, piše papa Franjo u novoj enciklici Laudato Si (Hvaljen budi)- „predstavljaju jedan od glavnih izazova s kojima se čovječanstvo suočava u naše doba“.
Laudato Si, s preko 180 stranica – što je čini najdužom enciklikom u povijesti – u detalje opisuje teoriju “klimatskih promjena” (prikazanu kao gotovu činjenicu) i upozorava na posljedice ako se ne poduzmu drastične mjere u borbi protiv takvih promjena.
Ovi zapanjujući citati s pravom su u fokusu medijskih izvještavanja, pa ne čudi što je u javnosti već prezentirana kao enciklika o “klimatskim promjenama“, a djelomično je i namjerno objavljena od strane Svete Stolice neposredno prije Papinog posjeta Ujedinjenim narodima i američkom Kongresu u rujnu, te Svjetskog Samita o klimi u Parizu u prosincu.
Iako postoji puno dobrih odlomaka u enciklici s više od 40.000 riječi, strahuje se da će njen tekst, koji je prepun prijetećih upozorenja o klimatskim promjenama, dobro doći svjetskim aktivistima čiji programi uključuju kontrolu populacije i jednu svjetsku vladu. Doista, mainstream mediji već pokazuju encikliku kao veliku pobjedu ekološkog pokreta, a ignoriraju pro life elemente također vezane uz cijeli dokument.
Što se tiče detalja vezanih uz encikliku ima dobrih, ali i loših vijesti.
Najprije loša vijest: u Laudato Si papa Franjo je zaista potvrdio teorije o “klimatskim promjenama“, a time i svu (sumnjivu) znanost koja se uz njih veže . O tome, jednostavno, nema dvojbe. U prvom poglavlju, pa zatim tematski kroz svih 184 stranica glavnog teksta, Laudato Si prihvaća kao vjerodostojnu činjenicu da je ljudska aktivnost prvenstveno odgovorna za, između ostalog:
• porast atmosferskih staklenih plinova;
• globalno zatopljenje;
• otapanje polarnih kapa, ledenjaka i drugih ledenih masa;
• porast razine oceana;
• izumiranje vrsta i uništavanje biološke raznolikosti, uključujući ne samo sisavce, nego i gljivice, alge, crve, kukce, gmazove, “bezbroj mikroorganizama” i šume (usp. 20-50).
Papa ovako opisuje stanje (24-25):
“Ako se trenutni trend nastavi, u ovom stoljeću mogli bi svjedočiti neviđenim klimatskim promjenama i uništavanju ekosustava, s ozbiljnim posljedicama za sve nas. … Klimatske promjene su globalni problem s ozbiljnim ekološkim, socijalnim, ekonomskim, političkim i distributivnim posljedicama, i čine jedan od glavnih aktualnih izazova za čovječanstvo.”
Papa također podržava zahtjev onih koji zagovaraju teoriju o klimatskim promjenama za otklanjanje uporabe fosilnih goriva (26, 165), te utvrđuje postojanje moralne obveze za smanjivanje emisija staklenih plinova (169). Nadalje, papa podržava sekularne-globalističke manifeste za zaštitu okoliša kao što su Earth Summit (167), Bečka konvencija i Montrealski protokol (168), pa čak i Earth Charter (207).
Što je najgore, Laudato Si navodi neuspješnost svjetskih lidera u njihovim dosadašnjim djelovanjima protiv klimatskih promjena i “globalne nejednakosti”, te zagovara stvaranje globalnog tijela s izvršnim ovlastima za rješavanje navodne krize.
Uloga Crkve u Laudato Si je davanje pristojnih, ne-vjerskih prijedloga o tome što bi ljudi i narodi trebali činiti. Ovaj pristup je u oštroj suprotnosti s društvenim enciklikama prijašnjih papa, koji su sa velikim uvjerenjem potvrdili nezamjenjivu ulogu Crkve i Evanđelja u očuvanju civilizacije. Na primjer, kako je Pio XI proglasio:
“Zato”, koristeći riječi našega Prethodnika [Lav XIII], “ljudsko društvo treba zaliječiti, izliječit će se jedino tako da se uspostavi kršćanski život i običaji.” Jedino to može uspješno liječiti preveliku težnju za propadljivim stvarima, koja je vrelo svih mana. Jedino to može začarane ljudske oči i sasvim uprte u promjenljive stvari onoga svijeta odlijepiti i dignuti k nebu. A tko bi mogao poreći da današnje ljudsko društvo najviše treba toga lijeka?“ (Quadragesimo anno [1931], br. 129)
Ali ipak, zadnjih osam stranica Laudato Si predstavlja izvrstan diskurs o Euharistiji kao uzroku jedinstva među ljudima, znakovima Presvetog Trojstva u stvaranju i vladavine Marije kao Kraljice Neba. No dojam je, tužno je reći, da se ovo čini kao duhovni “dodatak” u jednom humanističkom dokumentu gdje se izbjegava jedan eksplicitno katolički pristup prema “ekološkoj krizi.”
Ali sada dobre vijesti, koje nisu beznačajne:
• osuda pobačaja (iako u ekološkom kontekstu nebrige za prirodu u “kulturi bacanja“, za razliku od ubojstva nevinih) (117, 123).
• Odbijanje rodne teorije (155).
• Obrana obitelji kao “primarne stanice društva” (157).
• Kritika ekoloških pokreta koji su posvećeni očuvanju okoliša, ali “ne prepisuju ista načela na ljudski život” (136).
• Odbacivanje maltuzijanizma: “demografski rast je u potpunosti kompatibilan s integralnim i zajedničkim razvojem” (50).
• Odbijanje radikalizma koji vidi čovjeka samo kao “prijetnju svjetskom ekosustavu, i koji bi trebao smanjiti svoju prisutnost na planetu” (61).
• Priznavanje prava na privatnu imovinu u skladu s prethodnim socijalnim naukom. (93).
• Podržavanje distributizma, uključujući i poželjnost malih proizvođača (94, 129).
• Legitimna kritika hiper-kapitalizma i globalizacije, i katastrofalnog utjecaja digitalne kulture na društvo.
Postoje i drugi ozbiljni problemi s ovim podužim tekstom, i teološki i politički (npr. predstavljanje “biološke evolucije” što je zapravo podrška evolucijskoj eshatologiji Teilharda de Chardina, te nejasnih poziva na “nove modele” razvoja, proizvodnje, pa čak i kulture).
Sve u svemu, međutim, mora se reći da će svijet najvjerojatnije ignorirati dobre elemente u Laudato Si i proglasiti ga velikom pobjedom zagovaratelja klimatskih promjena.
