U nedavno objavljenom članku u LifeSiteNews.com, kardinal Bürke je dao sljedeću izjavu o vrijednosti liturgije.
“Prema drevnoj mudrosti Crkve, zakoni bogoslužja su bitno povezani s pravom vjerom i zakonom prakse. Isus dolazi u našu sredinu po svetoj liturgiji, osobito sakramentima Presvete Euharistije i Ispovijedi, kako bi očistio naša srca od grijeha i raspalio naša srca s izlijevanjem Duha Svetoga. Samo kada imamo jak osjećaj realnog susreta s Kristom u svetoj liturgiji možemo razumjeti istine naše vjere i moralnog života, i što oni znače za naše svakodnevne živote. To se postiže s osjećajem slavljenja svete liturgije očiju uperenih u Krista, a ne na nas. Ne bi nas trebalo iznenaditi što je razdoblje postkoncilskog eksperimenata u svetoj liturgiji, razdoblje koje je obilježeno tolikim zlostavljanjem same liturgije, bilo popraćeno gubitkom vjere i moralnim propadanjem. Ako se Sveta liturgija doživljava kao čisto ljudskog djelovanja, čovjekov izum, to više nije istinito zajedništvo s Bogom i neće hraniti vjernike u njihovom svakodnevnom životu.“
Ovo jednostavno objašnjenje je sažeto u staroj izreci lex orandi, lex credendi, odnosno kako molimo, tako vjerujemo. Ako prihvatimo ono što kažemo, onda u trenutku kada nam vjera pada, moramo potražiti lijek u našoj liturgijskoj praksi. To nije jedini razlog pada, ali mislim da je prvo mjesto gdje bi trebali tražiti odgovore. Nadalje, s obzirom na to da suvremena kultura utjelovljuje ključne prioritete i uvjerenja Društva u cjelini, najjače oružje koje imamo za evangelizaciju kulture je liturgija. Jedino tako možemo stvoriti i kulturu života.
