Postaje očito da je katolička obnova na Zapadu usporena ili čak zaustavljena, te vjerojatno i neće dobiti značajan daljnji poticaj tijekom ovog pontifikata. Nije da papa Franjin naglasak na solidarnosti i milosrđu nije vrijedan. Potreban nam je kako bi izbjegli upadanje u stare stavove katoličke samodopadnosti ili trijumfalizma. No, on nažalost previše sliči na popularne mantre iz šezdesetih godina da bi imao bilo kakvu učinkovitost. Papa ima jaku tendenciju žrtvovanja jasnoće radi uključivosti. Rezultat po katoličku obnovu je što oni najhrabriji polako gube volju.
Pa ipak, vratimo se korak u prošlost:
Moramo se sjetiti što se dogodilo između 1960. i oko 1980. godine, kada su biskupi i svećenici diljem Zapada pokazali da su posve sekularizirani. U međuvremenu, papinstvo je ostala doktrinarno jako, ali administrativno slabo. Odgovornost za obnovu je nakon Drugog vatikanskog koncila izostala od strane klera, no začudo, preuzeli su je u velikom djelu laici. Teško je pokrenuti obnovu s dna piramide, ali ti laici podsjećaju na Elizeja, jasno primivši dvostruku porciju proročkog duha. I dok je većina laika katolika još uvijek prilično loše formirana, oni duboko predani laici su pokrenuli tisuću inicijativa katoličke obnove. Laici u stvari gotovo kontroliraju, da tako kažemo, današnje tržište.
Uzmimo samo jedan primjer, većina katoličkog izdavaštva je 70-ih godina bila pod kontrolom krivovjernih klerika. No, sada veliku većinu katoličkih medija kontrolira, ili su ih barem pokrenuli, laici okarakterizirani po svojoj odanosti katoličkoj vjeri. To vrijedi i za knjige, časopise, radio, televiziju i internet. Katolički odgoj je tvrd orah, ali i tu se počinju osjećati promjene, pogotovo na razini osnovnog i srednjeg školstva, ali i na nekim fakultetima. Vjerujem kako je ovaj proces najdalje odmakao u Sjedinjenim Američkim Državama, ali prisutnost pravovjernih laika se sve više ističe i u mnogim drugim zemljama – i taj trend će se nastaviti.
Stvar je u tome da je kriza vjere koju su doživjeli biskupi i svećenici, a koja je otežala život laicima kojima je stvarno stalo do vjere, zapravo dovela do nevjerojatnog doprinosa katoličkoj obnovi upravo od strane samih laika. Moguće je da će se sada dogoditi nešto slično i među biskupima i svećenicima. Velika većina njih je stasala tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Zbor kardinala smatrao je kako je s papa Franjom izabrao reformatora, ali očito je da su danas mnogi kardinali i većina biskupa duboko zabrinuti rezultatima. Nadali su se čovjeku koji bi mogao poduzeti ozbiljnu reformu središnje administracije Crkve, a ostali su, barem za sada, bez značajne reforme, ali podosta nove zbrke.
Sasvim je moguće, a možda i vjerojatno, kako su mnogi biskupi i svećenici shvatili, više nego ikada prije, da je obnova na njima – da moraju popuniti prazninu u vodstvu. Crkveni pokret koji prati paralelnu situaciju koju su stvorili laici u protekle dvije generacije mogao bi imati dramatično pozitivan utjecaj na katoličku obnovu. Ponekad potpuno shvatimo svoju odgovornost tek kada nas naši nadređeni iznevjere. Duh Sveti je to već jednom učinio za vrijeme našeg života. Pomolimo se da to opet učini.
Takva gibanja se već vide u porastu važnosti mlade i blistave Afričke Crkve. Neću ovdje spekulirati o tome, ali bili bi stvarno žrtve zapadne kratkovidnosti kada bismo zaboravili na Afriku.
Ovo je poanta: ono što danas imamo nije neuspjeh u obnovi, nego pomak gravitacijskog središta.
