Razumijem, pa čak i suosjećam s katolicima koji, shvaćajući da se snažno ne slažu s određenim katoličkim doktrinama ili moralnim načelima, napuštaju Katoličku Crkvu i odlaze, na primjer, u neku protestantske crkvu ili u pustoš agnosticizma i ateizma. Ako mislite da je apsurdno vjerovati da se dijete može roditi od djevice, ili da čovjek može ustati iz mrtvih, ili da Isus može biti stvarno prisutan u onome što se događa u pretvorbi kruha i vina, ili da postoji nešto duboko neprirodno u seksualnom zagrljaju dviju homoseksualnih osoba, ili da pobačaj nikada nije opravdan – ako poričete bilo što od ovoga, onda vjerojatno činite sebi i svima drugima uslugu ako napustite katoličku vjeru i odete negdje drugdje.
Nadalje, razumijem, pa čak i suosjećam s katolicima koji se, iz bilo kojeg razloga, ne slažu s određenim katoličkim doktrinama ili moralnim načelima, a ipak ostaju u katoličkom krilu, a da javno ne dižu galamu oko svog neslaganja s određenim stavkama katoličkog nauka. Takvi ljudi misle da su možda u krivu; ili da je Crkva u pravu na neki način koji je teško vidjeti; ili da je Crkva u većini stvari u pravu iako je u nekima možda pogrešna; ili da je Katolička Crkva, iako nije savršena, bolja od dostupnih alternativa; ili da je katolicizam toliko dio njihova osobnog identiteta da ne mogu razmišljati da ga se odreknu. Izričito ili implicitno izgovaraju molitvu: „Gospodine, vjerujem; pomozi mojoj nevjeri!“.
Čak razumijem i suosjećam s onim katolicima koji ostaju u Crkvi, a da se ne trude postaviti sebi pitanje: „Slažem li se ili ne?” – kada bi postavili ovo pitanje, mogli bi otkriti da se ne slažu. Ostaju na mjestu kao što je ostala velika stijena gdje je pala pred kraj posljednjeg ledenog doba. Nešto poput gravitacije drži ih na mjestu, a ne teološka refleksija.
Iako mi ih je lako razumjeti, smatram da je nemoguće suosjećati s katolicima koji, otkrivši da se ne slažu s Crkvom po nekim važnim pitanjima vjere ili morala, odluče da imaju plan za poboljšanje crkvenog nauka. Nazvat ćemo ih „reformiranim” katolicima. Zadovoljni su time da ostanu u Crkvi ako će službena Crkva biti dovoljno dobra da ih uvjeri da je na putu ispravljanja doktrine.
Primjerice, nadaju se da je Crkva na putu- da se riješi svoje glupe zabrane kontracepcije; priznavanja da je homoseksualna ljubav savršeno „prirodna” za određene osobe (one koje su „tako rođene”); dopuštanja pobačaja kao ispravnog i nužnog u određenim okolnostima; i dopusti pojedincu da odluči hoće li ispovijedati Nicejsko vjerovanje.
Ti katolički neistomišljenici shvaćaju da se u Crkvi ne može preko noći izvršiti opća revizija katoličkog učenja; te da za takve stvari treba vremena. I tako će se za sada zadovoljiti s nekoliko „gesta“, što ukazuje na to da je službena Crkva spremna prilagoditi svoja učenja kako bi postala „razumnija“, „liberalnija“ i „progresivnija“. Takve bi geste dokazale da Crkva želi, ako je moguće, „stati na pravu stranu povijesti”.
Jedna takva gesta pripada isusovcu Jamesu Martinu – najpoznatijem branitelju homoseksualnosti u američkom katolicizmu – od strane nekih vodećih američkih biskupa, pa čak i od Vatikana. Uz to postoji takozvana „tolerancija“ od strane dijecezanskih župa koje napose brinu o homoseksualcima, lezbijkama i biseksualcima. Uz to neki biskupi nameću sankcije dijecezanskim svećenicima koji su otvoreni i energični – previše otvoreni i previše energični po mišljenju svojih biskupa – u osudama pobačaja i homoseksualizma. Uočljiva je nespremnost mnogih svećenika i biskupa da daju javnu potporu zakonodavstvu usmjerenom na ograničavanje pobačaja.
Za liberalne katolike, jedna od ohrabrujućih „gesta” dogodila se prije nekoliko mjeseci kada su katolički biskupi zajednički odlučili ne uvoditi nikakve sankcije, tj. zabrane ”katoličkom” predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država zbog njegove snažne podrške pobačaju i homoseksualnosti.
Ako ste katolik koji „žele reforme“, kako onda možete ne vidjeti ovaj „lapsus dopuštenja” danog Bidenu, kao bilo što drugo osim obećanja da će se još bolje (po njihovoj definiciji „bolje”) stvari dogoditi ako budete strpljivi?
Iako je ovo prešutno dopuštanje Bidenu bilo obećavajuće, nije dovoljno za katolike koji žele daljnje reforme. Predugo su bili strpljivi. Žele da se uvede ređenje žena ili preko zajedničkog pastoralnog pisma biskupa, odobrenje za korištenje kontracepcije te dopuštanje razvoda i ponovnih brakova sa mogućnošću primanja Svete pričesti.
Rekao sam da nemam simpatija prema ovom reformističkom mentalitetu. Zahtijevati da Katolička Crkva usvoji uvjerenja i vrijednosti sekularnog humanizma (što rade reformisti – jer njihova prava religija je sekularni humanizam) je kao zahtijevati da vaša lokalna prodavaonica alkoholnih pića prodaje maslac i jaja. To nije bit takve prodavaonice. Ako želite kupiti maslac i jaja, idite u prodavaonicu maslaca i jaja. Mogu razumjeti da ako imate jaku želju za maslacem i jajima, onda ćete biti nezadovoljni svojom prodavaonicom pića. Ali ne mogu suosjećati s vašim nezadovoljstvom.
Kroz neizmjerno dug dio ljudske povijesti, Katolička Crkva je tvrdila da je ona institucija koju je utemeljio Bogočovjek Isus Krist za vrijeme vladavine rimskog imperatora Tiberija. Tvrdila je da su njezin nauk i moral istovjetni nauku i moralu koji su podučavali apostoli. Ovo je prilično smiješna tvrdnja za nekoga sa stajališta svjetovnog humanizma ili nekoga tko misli da se kršćanstvo i sekularni humanizam mogu spojiti zajedno.
Ali u tome je problem. Ako ne možete prihvatiti ovu nevjerojatnu tvrdnju, onda biste trebali otići u kupovinu u neku drugu trgovinu.
