Nije lak zadatak govoriti o liturgijskom nasljeđu Benedikta XVI., čiji se pontifikat ističe na mnogo načina. U prvom redu, istinski sam zahvalan za značajne doprinose Benedikta XVI. liturgijskom životu Crkve, kao znanstvenika i teologa, kao i pape i pastira duša. U isto vrijeme, ne mogu zanijekati osjećaj strepnje, kad sam krenuo razmatrati trajan utjecaj pape koji je morao voditi toliko bolnih bitaka unutar Crkve i čije je odricanje od Petrove službe 2013. dovelo u pitanje tolika njegova postignuća. Budući da sam imao milost i čast osobno poznavati pokojnog Josepha Ratzingera, smatram da je neshvatljivo kako je čovjek takve blagosti, poniznosti i otvorenosti u slušanju drugih, često nailazio na očekivano neprijateljstvo izvana, i na prikrivenu opstrukciju unutar Katoličke crkve. Pa ipak, uvjeren sam da su njegovi epohalni napori da obnovi svetu liturgiju u srcu Crkve, s intelektualnom hrabrošću, duhovnom dubinom i uz veliku osobnu cijenu, tek počeli donositi plodove i dokazat će njegovu trajnu ostavštinu kršćanstvu.
Na prvom mjestu mu je bio Bog
Kao što je Joseph Ratzinger primijetio u svojoj autobiografiji, bogoslužje Crkve oblikovalo je njegovu vjeru i njegov život od najranijeg djetinjstva. Iako je njegova akademska karijera bila usredotočena na dogmatsku (sustavnu) teologiju, Ratzinger je smatrao teologiju liturgije središnjom u svom radu kao svećenika i znanstvenika. U predgovoru studije Teologija liturgije, koja se sastoji od jedanaest svesaka njegovih sabranih spisa (koji je prvi objavljen, na njegovu izričitu želju, 2008.), Benedikt XVI. je upozorio na činjenicu da je prvi koncilski dokument Konstitucija o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium). Po njegovu mišljenju, to nije bila samo pragmatična odluka koja se činila svrsishodnom u danim okolnostima; nego je odražavao ispravan poredak života i poslanja Crkve:
„Liturgija nam govori da je Bog na prvom mjestu. Kad usmjerenost na Boga nije odlučujuća, sve ostalo gubi svoju orijentaciju. Izreka iz Pravila sv. Benedikta govori kako nam ništa ne treba biti draže od liturgije, koja se napose odnosi na redovništvo, ali i kao način određivanja prioriteta vrijedi i za život Crkve i svakog pojedinca, za svakoga na svoj način”.
Papa Benedikt se potom prisjetio teme koju je naširoko istraživao u svom pisanju i propovijedanju, a to je bilo “pravovjerje“. Ovdje bi moglo biti korisno podsjetiti se da u riječi pravovjerje (eng. izvornik orthodoxy) drugi dio riječi “doxa“ (grčki), ne znači “ideja“, nego je slava (njem. Herrlichkeit), nije riječ samo o ispravnoj ideji Boga, nego o pravilnom načinu slavljenja Boga, odgovoru na njegov poziv. Jer to je temeljno pitanje čovjeka koji počinje ispravno shvaćati sebe: kako se moram susresti s Bogom? Stoga je učenje ispravnog načina bogoslužja – pravovjerje – dar par excellence koji nam daje vjera.
Ovdje je pronicljiva razrada stare izreke, koja datira iz petog stoljeća „ut legem credendi lex statuat supplicandi“, hrv. prijevod „neka zakon molitve utvrdi zakon vjere“. Drugim riječima, javno bogoslužje Crkve izraz je i svjedočanstvo njezine nepogrešive vjere, i trebalo bi nam pomoći da na jedan dublji način, više od verbalnog, shvatimo da sve naše težnje za dobrotom, za istinom, za ljepotom i za ljubavlju svoje utemeljenje i ispunjenje nalaze u svenadilazećoj stvarnosti Boga.
Ratzinger je promijenio smjer Crkve
Kao teolog, Joseph Ratzinger je ostao vjeran ovoj temeljnoj intuiciji tijekom svoje duge i istaknute akademske karijere. Iako po obrazovanju nije bio liturgičar (što su njegovi kritičari često zapažali), on se u raznim publikacijama doticao pitanja bogoštovlja. Ratzinger je bio odan načelima liturgijskog pokreta 20. stoljeća, kojeg su oblikovale ličnosti poput Romana Guardinija i Josepha Paschera. U isto vrijeme, upravo njegova briga za autentičnu liturgijsku obnovu navela ga je da preispita aspekte pokoncilske reforme već u njezinim ranim godinama. Ratzingerova pronicljiva analiza razotkrila je ambivalentnost liturgijskog purizma koji je oscilirao između oživljavanja navodnog “zlatnog doba” (bilo pretkarolinškog ili prednicejskog) i nekontroliranog poriva za novinom. Ono što je palo u vodu bio je povijestan rast i razvoj liturgije u srednjem vijeku i baroku, koji je donio dubinu i zrelost koje se ne može lako riješiti. Upravo je katolička liturgija u svojoj organskoj (i ponekad vijugavoj) povijesti hranila mnoge generacije kršćana, uključujući svoje najveće svece. Konkretno, Ratzinger je bio jedan od rijetkih, ali značajnih glasova (zajedno s Louisom Bouyerom, Josefom Andreasom Jungmannom i Klausom Gamberom) koji su dovodili u pitanje sveobuhvatno uvođenje mise “okrenute prema vjernicima“ i posljedično preuređenje crkava diljem svijeta.
Prekretnica u Ratzingerovom teološkom radu o liturgiji bila je zbirka eseja Svetkovina vjere, prvi put objavljena na njemačkom jeziku 1981. Među značajnim doprinosima ove knjige bio je Ratzingerov argument da je Posljednja večera utvrdila dogmatski sadržaj euharistije, ali ne i njen liturgijski oblik, koji se tek trebao razviti. Drugim riječima, misa nije samo rekonstrukcija Posljednje večere, nego se sama Posljednja večera mora shvatiti kao iščekivanje, pod velom sakramentalnih znakom žrtve križa. Taj je uvid naveo Ratzingera da predloži snažnu ponovnu afirmaciju žrtvenog karaktera mise: Euharistija kao „gozba pomirenih” integrirana je u samoprinošenje Krista prisutnog na oltaru u obliku liturgijskog obreda koji je bio svojstven za sinagogu (tj. hram). U tom kontekstu, Ratzinger je ponovio svoju sklonost slavljenju mise “okrenutom prema istoku” kao prikladnijem, vidljivijem i ritualnijem izrazu euharistijske žrtve.
Kao kardinal i prefekt Kongregacije za nauk vjere (1981. – 2005.), Ratzinger se nastavio baviti teologijom liturgije. Širok opseg i težak teret službe koju mu je povjerio papa Ivan Pavao II. je doveo do toga da je napisao samo jednu monografiju: Duh liturgije, objavljenu 2000. Ova knjiga nije bila ništa drugo nego promjena koncilske paradigme i uvjeren sam da će se u dogledno vrijeme na nju gledati kao na prekretnicu u katoličkom liturgijskom proučavanju i praksi. Studija Duh liturgije nadahnula je novu generaciju znanstvenika da pogledaju dalje od velike pripovijesti o postkoncilskoj reformi i ponovno pogledaju puninu liturgijske tradicije. Knjiga je također potaknula svećenstvo i vjernike da artikuliraju svoju nelagodu zbog sadašnjeg stanja katoličkog bogoslužja, gdje mnogo toga nije u redu. Na mnogo načina, studija Duh liturgije predstavlja sintezu rada i razmišljanja Josepha Ratzingera o liturgiji i nije dovela do preispitivanje liturgije kao što je napravio u Svetkovini vjere. Glavni doprinos knjige mogao bi biti njegov napor da produbi i proširi naše razumijevanje “aktivnog sudjelovanja“, načela koje je bilo u središtu poziva Drugog vatikanskog sabora, poziva na liturgijsku obnovu. Potreba da se u pokoncilskim reformama nadiđe izvanjsko i površno tumačenje ovog načela danas je općepriznata. Ratzinger je ovom uvjerenju dao zdravu teološku osnovu, kada je napisao u naknadnoj publikaciji: „Liturgija crpi svoju veličinu iz onoga što jest, a ne iz onoga što mi činimo s njom…. Liturgija nije izraz svijesti zajednice, koja je u svakom slučaju difuzna i promjenjiva. To je objava primljena u vjeri i molitvi”.
Novi liturgijski pokret
Joseph Ratzinger je živio i djelovao u vremenu kada su upravo oblik i izraz objave primljene u vjeri i molitvi postali vrlo kontroverzna tema u Katoličkoj Crkvi. Kao teolog i kardinal, nije se libio hrabro i jasno ući u ovo spornu raspravu. Svojim izborom na Petrovu stolicu 19. travnja 2005., Benedikt XVI. našao se u poziciji da oblikuje budućnost katoličke liturgije, poziciji kojoj je mogao pristupiti samo s određenim nedoumicama, jer je čvrsto držao da se autentična liturgijska obnova ne može dogoditi jednostavno dekretima i uputama.
Stoga je Benedikt XVI. započeo oprezno prenoseći u svojim homilijama i govorima, a na poseban način u svojim liturgijskim slavljima, red prioriteta Drugoga vatikanskog koncila kao svoju prvu brigu: naime, da sveta liturgija mora biti odraz Božje slave– u kojoj smo pozvani sudjelovati prije svega po Kristovu samoprinošenju na oltaru, kada smo uronjeni u vazmeno otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ovo sakramentalno zajedništvo nije samo nešto što mi (zajednica okupljena na određenom mjestu i u određeno vrijeme) činimo, nego dar veće stvarnosti koju je Krist povjerio cijeloj Crkvi. Neposredno prije izbora za papu, Ratzinger je pozvao na obnovu svijesti o liturgijskom obredu kao “sažetom obliku žive tradicije”. To je, konkretno, značilo preispitati proces liturgijske obnove prema hermeneutici reforme u kontinuiteta tumačenja Drugog vatikanskog sabora, što je Benedikt XVI. predložio u svom značajnom govoru Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005.
U svojim memoarima iz 1997., tadašnji kardinal Ratzinger pozvao je na “novi liturgijski pokret” koji bi „oživio stvarnu baštinu Drugog vatikanskog sabora”, tvrdnju koju je kasnije ponovno preuzeo u Duhu liturgije. Bio je uvjeren da su u provođenju zdravih načela Konstitucije o svetoj liturgiji napravljeni pogrešni izbori. Nije dovoljno pozornosti usmjereno prema članku 23. Konstitucije o liturgije koji inzistira na tome da „ne smije biti nikakvih novotarija osim ako ih istinsko i sigurno zahtijeva dobro Crkve; i mora se paziti da svi novi usvojeni oblici na neki način izrastu iz već postojećih oblika”.
U predavanju održanom prigodom četrdesete obljetnice usvajanja Konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concilium) sada davne 2003., Ratzinger je ustvrdio da je došlo vrijeme za ponovno iščitavanje koncilske konstitucije. S ciljem prevladavanja pojednostavljenog tumačenja “koncila“, Ratzinger je predložio razliku između dvije različite razine koje se provlače kroz svako poglavlje dokumenta. Kao prvo, Konstitucija o liturgiji „razvija načela koja se temeljno i općenito tiču naravi liturgije i njezina slavlja”. Drugo, na temelju ovih načela, konstitucija „daje normativne upute za praktičnu obnovu rimske liturgije”. Za Ratzingera ove valjane upute „više su proizvod svog vremena nego izjave o načelima“. Treća razina dodaje se konkretnom provedbom liturgijske reforme od strane same Crkve, što je najviše vidljivo kroz obnovljeni Rimski misal. Napomenuo je da su „oblici liturgijske obnove koje je uspostavila crkvena vlast“ obvezujući, ali oni „nisu samo istovjetni s Koncilom“. Okvir postavljen smjernicama Konstitucije o liturgiji dopušta “različita ostvarenja“. Ratzinger je upozorio: „Netko tko ne misli da je sve u ovoj reformi ispalo dobro i smatra mnoge stvari podložnima reformi ili čak potrebnima revizije nije stoga protivnik ‘Koncila’”. Na udaljenosti od četrdeset godina, rekao je tada mons. Ratzinger, tekst Konstitucije o liturgiji potrebno je ponovno “kontekstualizirati“, to jest „čitati u svjetlu njegovog utjecaja u novijoj povijesti i naše sadašnje situacije”.
„Dvije forme istog obreda“
Kao papa, Benedikt XVI. je izvršio kontekstualiziranje liturgije vođen hermeneutikom kontinuiteta u svom Motu propriju Summorum Pontificum iz 2007. ukidanjem prijašnjih ograničenja uporabe pretkoncilskih liturgijskih misala, koje je nazvao Izvanredni oblik ili usus antiquior jednog rimskog obreda. Ova koncepcija nije bez poteškoća, jer postoji očit diskontinuitet između pretkoncilskih i postkoncilskih liturgijskih oblika. Te su razlike manje izražene kada se, na primjer, trenutni misal slavi na latinskom jeziku i kada je svećenik okrenuti prema istoku (ad orientem) umjesto prema narodu, ali razlike i dalje ostaju: u molitvama i čitanjima mise, u mnogim obrednim elementima, te u strukturi liturgijske godine. Prema mom razumijevanju, svojom tvrdnjom o “dva oblika istog obreda” Benedikt je opisao svoj cilj sporog i postupnog procesa koji je trebao započeti sa Motu proprijom Summorum Pontificum i na kraju bi mogao rezultirati “međusobnim obogaćivanjem” dvaju oblika. Papa Franjo odbacio je ovu viziju u svom Motu propriju Traditionis Custodes iz 2021., a status pretkoncilskih liturgijskih misala, iako se i dalje koriste uz znatna ograničenja, nije više jasno definiran.
Pozivajući na uzajamno obogaćivanje, Benedikt XVI. je poduzeo hrabar korak kako bi prevladao tendenciju postkoncilske reforme koji nije potpunosti odgovarao razvoju liturgije, te samoj obnovi liturgije kako je Drugi vatikanski sabor želio. U vrijeme kada su mnoga pitanja koja su se nekoć smatrala riješenima ponovno otvorena za raspravu, teško je razumjeti zašto se ne bi trebalo raspravljati o snagama i slabostima postkoncilske liturgijske reforme otvoreno. Liturgijska obnova ostvaruje se praktičnim i razboritim odlukama koje ne uključuju nepogrešivost Crkve u pitanjima vjere i morala.
Nacrt za Motu proprij Summorum Pontificum nastao je u Ratzingerovim završnim razmišljanjima na liturgijskoj konferenciji 2001. održanoj u benediktinskoj opatiji Fontgombault. Tom je prigodom kardinal govorio o „reformi reforme“, za koju su bitna tri područja. Prvo, uvidio je potrebu nadvladavanja „lažne kreativnosti, koja nije kategorija liturgije”, pod kojom je mislio na dvosmislene elemente u postkoncilskim liturgijskim knjigama koji su pridonosili obrednoj nestabilnosti – uključujući, prije svega, mogućnosti prilagodbe obreda danim okolnostima, te često korištenje odlomka ad libitum (na slobodu) („s ovim ili sličnim riječima”). Temeljni problem koji je mons. Ratzinger identificirao u takvim proizvoljnim naznakama nije bio samo liturgijske naravi (prekidajući, na primjer, tijek o kojem ovisi “uspješan” obred), nego je problematičan i u ekleziološkom kontekstu: „s tom lažnom kreativnošću, koja liturgiju pretvara u katehetske vježbe za neku kongregaciju, uništava se liturgijsko jedinstvo“. Drugo, Ratzinger se pozabavio pitanjem postkoncilskih liturgijskih prijevoda. Ovo je pitanje naširoko obrađeno, osobito u anglofonom svijetu, a istinski proces obnove započeo je tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Treće, Ratzinger je ponovno postavio pitanje mise „okrenute prema narodu”. Njegov skromni prijedlog bio je barem postaviti jasno vidljiv križ na oltar kako bi i svećenik i narod imali zajedničko žarište smjera molitve.
Mudri pastir
Benedikt XVI. bio je itekako svjestan da je očiti diskontinuitet u obrednoj praksi Crkve stvorio situaciju u kojoj bi puko nametanje tradicionalnih liturgijskih oblika bilo uvelike shvaćeno kao još jedan raskid. Otvarajući nove mogućnosti, namjeravao je stvoriti povoljne uvjete za novi razvoj rimskog obreda koji bi izbjegao diskontinuitet koji je toliko naštetio katoličkom obredu u postkoncilskom razdoblju. Liturgijska odredba za osnivanje Osobnog ordinarija za bivše anglikance, nastalog nakon Apostolske konstitucije Anglicanorum Coetibus iz 2009., slijedi tu ideju. Obredne knjige pod naslovom Bogoštovlje, osobito misal (2015.), prilagođuju se temeljnom obrascu rimskog obreda, ali ga istodobno obogaćuju “baštinom” koja dijelom proizlazi iz šire srednjovjekovne tradicije (npr. u uvodnim obredima) i djelomično proizlazi iz karakterističnog anglikanskog stila molitve, propisno usklađenog s katoličkim naukom.
Čini se da je ideja Benedikta XVI. bila da se daljnji razvoj liturgije treba odvijati postojanom i gotovo nesvjesnom asimilacijom liturgijske tradicije. Važan element u tom procesu bio je sam primjer pape Benedikta XVI. za vrijeme euharistijskih slavlja. Obredni elementi kao što je postavljanje istaknutog raspela u središte oltara, dijeljenje svete pričesti vjernicima klečeći i izravno na jezik te proširena uporaba latinskog jezika imali su za cilj postaviti standard koji treba oponašati. Benedikt XVI. je bio uvjeren da se autentična liturgijska obnova ne ostvaruje naputcima i propisima. Njegova suzdržanost kao zakonodavca – na primjer, tijekom njegova pontifikata nije bilo novog editio typica nijedne liturgijske knjige – mogla bi se protumačiti kao izgubljena prilika. S druge strane, krhkost zakonodavnih odluka pokazala se kada je njegov neposredni nasljednik, papa Franjo, poništio odredbe Motu proprija Summorum Pontificum.
Papa Benedikt XVI. je, unatoč svemu, otvorio perspektive za obnovu u kontinuitetu s liturgijskom tradicijom, a te su poticaje preuzeli osobito mlađi naraštaji u Crkvi diljem svijeta. Ovaj „novi liturgijski pokret” koji je želio Joseph Ratzinger imao je potencijal popraviti pokidane niti katoličke liturgije. Najbolje svjedočanstvo njegove liturgijske ostavštine bit će nastavak njegova rada sa strpljivošću, ustrajnošću, radošću i zahvalnošću za njegov veliki teološki doprinos i njegovu dugotrajnu službu Božjem narodu.
vlč. Uwe Michael Lang
