Danas donosimo četvrti nastavak prikaza rada Christine Mohrmann, objavljenom na blogu Fr. John Hunwicka, velike nizozemske akademske profesorice jezika bogoslužja.
Mohrmann uvodi korisnu distinkciju između, najprije, «molitvenih tekstova», gdje je jezik prije svega sredstvo izražavanja; zatim, tekstova koji su «određeni za čitanje, poslanica i evanđelje», i treće, «tekstovi ispovijesti», kao Vjerovanje. Ova nam teoretska razmišljanja pomažu da shvatimo razvoj prve rimske liturgije: oni dijelovi liturgije u kojima element komunikacije ima prednost, kao što su svetopisamska čitanja, bili su prevedeni prvi, dok se euharistijska molitva i dalje molila na grčkom u puno dužem razdoblju. ( za više vidi i ovdje)
Christine Mohrmann je slijedila rad lingvista Ferdinanda de Saussure i Charlesa Ballya ističući da
„jezik nipošto ne služi samo za prenošenje stvarnih činjenica nego je također… medij izražavanja. Dok… jezik koji služi isključivo kao sredstvo komunikacije normalno teži određenom stupnju efikasnosti, što rezultira lingvističkim pojednostavljivanjem i standardizacijom, jezik kao način izražavanje obično pokazuje nastojanje da postane bogatiji i profinjeniji. Teži svakim mogućim načinom postati ekspresivniji i živopisniji, i može pokušati postići ovu uzvišenu moć izražavanja… čuvajući zastarjele elemente koje je jezik komunikacije već napustio.“
Na temelju ovoga Mohrmann se odupirala uvođenju govornoga jezika u liturgiju (osim za čitanja); moderni jezici, po njoj, razvijaju svoju efikasnost kao sredstva komunikacije, no ovo ih čini manje pogodnim za sakralnu stilizaciju.
Tek se 1997. učiteljstvo latinske Crkve uhvatilo u koštac s pitanjima koje je Mohrmann postavila i u divnoj uputi Liturgiam authenticam (koju su histerično omalovažavale nepismene pristrane grupe koje su u to vrijeme dominirale ICEL-om) pozvalo na ni manje ni više nego stvaranje novih sakralnih vernakulara (govornih jezika, op. prev.).
„Zaista, ako se katkad mogu u liturgijskim tekstovima upotrijebiti riječi ili fraze koje odudaraju od običnog i svakodnevnog govora, to u stvari prilično često dovodi do toga da tekstovi budu znamenitiji i učinkovitiji u izražavanju nebeskih stvari. Tako se čini da pridržavanje principa objašnjenih u ovoj uputi dovodi, u svakom običnom jeziku, do postupne proizvodnje sakralnog stila, koji se također treba prepoznati kao točan dijalekt za bogoštovlje (sermo proprie liturgicus). Tako se može dogoditi da određeni način pričanja, koji bi se mogao u svakodnevnom govoru činiti malo zastarjelim, može biti očuvan u liturgijskom kontekstu.“ Vlč. Aidan Nichols, govoreći 2001. godine, zamislio je obogaćivanje ‘klasičnog’ – to jest, tridentskog – rimskog obreda „sa svim što je najbolje u pavlovskoj reformi“ i njegovu „difuziju“ ili u latinskom „ili u ‘visokom’ vernakularu koji može izvršavati funkcije sakralnoga jezika“.
