Štovanje je plod ljubavi. Sve stvari rođene iz ljubavi su lijepe i kao takve prekrasne.
Nije tajna da je pobožnom katoliku teško pronaći lijepu misu. Želja za ispravnim štovanjem Boga nije želja za valjanom misom, jer misa – koliko god bila neugodna ili pravilna – je valjana zahvaljujući Božjoj milosti. Međutim, duh štovanja doprinosi snazi i veličanstvenosti mise; štoviše, najgorljivija manifestacije vjere je duh štovanja i udivljenja pred Bogom u doba nevjere, grubosti i neumjesnosti. (Značenje novozavjetne grčke riječi koja se najčešće prevodi „štovanje“ (proskuneo) jest „pasti pred“ ili „klanjati se pred“. op. prev.)
Sveti Ivan Zlatousti nas je upozorio da nikada ne budemo ravnodušni prema Bogu: „Nasuprot tome, često prilazimo Bogu tako da zijevamo, češkamo se, gledamo ovamo i onamo, ne obraćamo pažnju, opustimo se… Ako bismo, naprotiv, prišli s dužnim poštovanjem i pripremom da s njime razgovaramo kao s Bogom, tada bismo znali, čak i prije nego što smo dobili ono što smo tražili, koliko koristi imamo“. Štovanje je srce bogoslužja. Zapravo, najviša manifestacija štovanja Boga se očituje kroz bogoslužje. Jer ako smo potpuno svjesni, razumijemo dobre stvari koje je Bog podario, potaknuti smo na štovanje Boga sveg stvorenja, milosti i spasenja. Štovanje je način na koji uzvraćamo uvažavanje i razumijevanje Božje ljubavi prema nama.
Dio fundamentalne istine katoličke religije nije samo priznanje da je Krist prisutan u euharistiji, već svijest da smo mi sami hram Gospodnji i dio Kristova tijela. Svaki katolik tvori produženje Kristova tijela u ovom svijetu. Zbog toga je katolička etika „teška“. Srce katoličke etike nije usmjereno na zabrane ili ograničenja, već na dostojanstvo i kreposti. Moje tijelo, kako kaže sveti Pavao, zapravo nije moje nego Gospodinovo. Dobro je što uočavamo ovu istinu i ne kaljamo, dakle, Tijelo Kristovo. Sveti Augustin je, po mome mišljenju, pružio najveći izraz uvažavanja ove stvarnosti: „…radujmo se i zahvaljujmo što smo postali ne samo kršćani, već i sam Krist. Shvaćate li, braćo, Božju milost prema nama?“
Jednako je važno sjetiti se da kada uđemo u crkvu, ulazimo i u Kristovu prisutnost. Jer Krist je prisutan i smješten u tabernakulu u svakoj crkvi. Ući u bilo koju katoličku crkvu znači ući u još jedan produžetak Kristova tijela. Kako je prekrasno što je Tijelo Kristovo u takvom jedinstvu.
Ali budući da smo postali Krist i da Krist obitava u crkvi, zašto je onda previše tražiti priznanje toga kroz samu crkvu i liturgiju koja bi trebala izraziti to štovanje? Baš kao što ne bismo trebali skrnaviti Tijelo Kristovo bezbrojnim sredstvima pomoću kojih se može skrnaviti Tijelo, i ovo načelo treba prirodno proširiti na Crkvu u kojoj je Krist prisutan.
Naš jedini dom je Tijelo Kristovo. Svaki dom koji se voli je lijep – odnosno prekrasan. Ljepota je doista u središtu cjelokupnog katoličkog razumijevanja. Ljepota stvaranja. Ljepota milosti. Ljepota utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Ljepota Tijela Kristova. Ljepota Trojstva, koja je najpotpunija ljepota s kojom nastojimo komunicirati.
Budući da katolik u vjeri proglašava da samo Kristovo Tijelo prebiva u tabernakulu, u crkvi, katolik želi ljepotu i dostojanstvo za sve stvari pod Kristom. Katolici ne žele iz sebičnih razloga oprati i uljepšati ovo Tijelo da bi svjetlo istine zasjalo u nevjerojatno mračnom svijetu. U stvarnosti, oni koji žele srušiti, uništiti i zamagliti Tijelo Kristovo čine to iz sebičnih razloga – oni proglašavaju „sebe“ i „svoje“ iznad Krista. Ne smatram slučajnim da su tijekom kršćanske povijesti najnasilniji ikonoklasti bili oni koji su također nijekali stvarnu Kristovu prisutnost.
Dr. Samuel Johnson, poznati i živopisni engleski pisac, možda nije bio katolik, ali njegov pobožni anglikanizam i danas svima nama daje važnu istinu. Johnson je rekao: „Biti sretan kod kuće predstavlja kraj svih ljudskih pothvata“. Naš je dom, kao što sam već rekao, u Tijelu Kristovom. Voljeti to Tijelo, biti sretan u tom Tijelu, znači osigurati ljepotu i dostojanstvo toga Tijela. Prekriti to Tijelo blatom, okaljati ga svjetovnim stvarima i ogoliti to Tijelo poput pohlepnih i opakih Rimljana, znači ne pokazati svijest o stvarnosti Doma u kojem se nalazimo.
„Biti sretan kod kuće“ je važna maksima jer nam također omogućuje da shvatimo što se nalazi u praznom središtu duha uništenja. Oni koji uništavaju nisu sretni. Nastoje se promijeniti upravo zato što nisu zahvalni. Kao takvi, nemaju što štovati. Pobuna je manifestacija ovog nezadovoljstva. Kao što svi znamo, pobuna svima čini život jadnijim, ne samo onaj revolucionarni.
Štovanje i udivljenje je, dakle, ono što prati ispravnu pobožnost. Štovanje je usmjereno prema Kristu iz svijesti o tome tko smo i što smo u prisutnosti Tijela Kristova. Štovanje je plod ljubavi. Sve stvari rođene iz ljubavi su lijepe i kao takve prekrasne. U toj privlačnoj i vjernoj ljepoti nalazimo jedinu istinsku sreću koja smiruje nemirno srce – Krista, pred kojim će se saviti svako koljeno i svaki će ga jezik priznati Bogom.
