NE DRUKČIJE: NEGO ONAKO KAKO SAM JA LJUBIO VAS…
Može li se drukčije? Može, ali to je kršenje zapovijedi koja je konkretni život Kristov… A oni koji ne propovijedaju životom, kite se sramotom… Danas su u ponudi različite varijante ljubavi, i u tom pogledu nude se i različiti kompromisi. No, Isusova zapovijed ljubavi je zapovijed, i ne trpi kompromise s izmijenjenim varijantama.
Njegova zapovijed i njegov život su neodvojivi, pa je svaki kompromis sa suprotnim varijantama zapravo napuštanje života u zajedništvu s njime. U tom pogledu Isusove riječi odišu jasnoćom koja nalaže, zapovijeda. Isusovim se učenikom može nazivati samo onaj na kojem se to vidi na djelu, u životu. Jedan svećenik organizirao jako povoljno, skoro pa besplatno, hodočašće za mlade. Prijavio se jako veliki broj mladih. Svi su bili sretni, oduševljeni, hvalili svećenika naročito poslije besplatnog ručka i večere, jer eto “kako je samo uspio to sve organizirati“.
Kad su se vraćali natrag kući taj svećenik ih je pitao mogu li mu pomoći da nešto slično prirede u svojoj župi za grupu mladih izvana. Svi su jednoglasno rekli “Tu smo čim zatreba!”. Međutim, kad se približio onaj dan i kad je trebalo podmetnuti leđa, od njih pedeset pojavilo se deset. Na sličan način neki bi raspolagali s Crkvom danas, prema potrebi svojih sebičnih prohtjeva, pokušavajući je tako svesti na svoja nagnuća, a ne doživljavajući kako je ona zapravo nositelj Kristova zahtjeva njima, odnosno svakome od nas.
Kristova zapovijed ljubavi zapravo je usmjerena protiv svih sebičnih nagnuća čovjekova srca: KAKO BI SRCE BILO SLOBODNO ZA BOGA I ČOVJEKA.
OSJEĆAJ ZA CRKVU, OSJEĆAJ ZA KRISTA
Tko ljubi svoju obitelj ostavlja u njoj jasnoću u svojim djelima, u svojim riječima,što je potvrda ispravnosti i što daje sigurnost. Tako otac ostavlja djeci zdravu sliku o obitelji, utočištem sklada, sigurnom lukom u koju se uvijek radosno vraćaju. U jasnoći i bez ikakve nedorečenosti Krist nam je ostavio svoja neprolazna djela da budu vidljiva u obitelji koja se zove Crkva. Njoj je predana jasnoća Kristovih djela potvrđenih njegovom ljubavlju, a njezina je zadaća kao one koja je otac i majka djeci u obitelji. Ravnati se dakle tako treba da Kristova djela budu vidljiva u svoj njihovoj predanoj jasnoći…
Dubina Isusova učenja mora nam dakle teći neometano, kao rijeka kroz plodnu dolinu koja sve natapa u vremenima suše i pripeke. Ona nosi osvježenje mladim biljkama kroz jasno razgranate kanale sakramenata i temeljnih vjerskih istina koje moraju dopirati pravovremeno donoseći zdravlje i snagu korijenju. Zadaća je Crkve pri tome brinuti se da se kanali ne začepe nekim nejasnoćama koje bi se pokušavale ubaciti, a što bi zasigurno izazvalo nemjerljivu štetu na osjetljivim biljčicama…
Vršenje te zadaće lijepo je opisano u Djelima apostolskim gdje se opisuje pastirska apostolska ljubav na djelu: Pavao i Barnaba obilaze crkve, bodre vjernike i starješine da ustraju u vjeri. Nikakvo dakle “slizavanje” s trendovima svijeta nije moguće, nego naprotiv za ostati u istini Evanđelja treba proći i kroz mnoge nevolje… Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. (Dj 14, 21) A to što su vršili Pavao i Barnaba zadaća je danas pape i biskupa: obilaziti i sokoliti svoje svećenike i vjernike, ohrabrivati ih da ustraju u vjeri, pokazati im kako nisu sami u nevoljama.
Papa Franjo je često lijepo napominjao kako treba izaći na periferije, a mnogima možda nije jasno tko su ti koji su na periferiji. No ako se uzme samo jedan podatak da je samo prošle godine preko sto milijuna kršćana bilo izloženo progonima zbog svoje vjere u Krista onda je sasvim jasno tko su oni koji su danas na periferiji, i kojima ja najpotrebnije kao „domaćima u vjeri“ (vidi Gal 6, 10) iskazati djelotvornu ljubav zajedništva i potpore. A baš po tome će i svi drugi znati da smo Kristovi učenici.
OSJEĆAJ ZA CRKVU, OSJEĆAJ ZA KRISTA, PRIPADNOST I POVEZANOST ISTOM LJUBAVLJU…
IMATI LJUBAVI JEDNI ZA DRUGE GOVOR JE O PRIPADNOSTI… Kome pripadaš vidi se prema čemu ljubav izražavaš, te kako je izražavaš…
U ljubavi o kojoj Krist govori nema mjesta za izdaju, ali ima za žrtvu, pa što je savršenija ljubav to je za nju (žrtvu) spremnija… Judina ljubav je takva da napušta žrtvu da bi izdala (onu ljubav koja se žrtvuje)… On je napustio blagovalište privučen vanjskim glamurom i silom koja mu je nudila mogućnost kontrole nad drugima preko moći i novca. ON JE IZAŠAO DA BI SE SVIDIO ONIMA VANI!
U njegovom činu se iščitava krajnje nepoštivanje prostora i mjesta zajedništva, odnosno svetišta, nepoštivanje zajednice kao takve, a posebno nepoštivanje Krista. Svi njegovi pokreti govore već o njegovu srcu. Njegovo ponašanje u svemu je protivno Kristovu zahtjevu ljubavi, jer je u njemu prevladala ona kompromisna, vanjski sladunjava. A ljubav prema Kristu mjeri se uvijek njegovom žrtvom i odnosom prema njegovoj žrtvi, iz koje se onda gradi prava bratska međusobna ljubav…
GDJE TO NESTANE IZ VIDIKA NEMINOVNA JE IZDAJA, SKORO PA PREDVIDLJIVA (sa svim mogućim manifestacijama nasilja ili prikrivenog tiranstva).
VRATIMO LI SE na vremena lomova i podjela u Crkvi naići ćemo uvijek to napuštanje blagovališta u trenutku kad Isus traži slamanje svake sebičnosti i egoizma od onih koji su njegovi učenici. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge – odjekuje nad svim kršenjima ove zapovijedi i detektira laž nad glavama ekumenske uštirkanosti onih koji nisu učinili nijedan korak prema povratku u blagovalište. Sjetimo li se kako je Luther navodno zapeo nekakve teze na vrata crkve (što je više govor o oholosti), ali je poput Jude napustio blagovalište (što govori o neiskrenosti i spremnosti na izdaju). Otkrit ćemo kako je nakon svega nestalo bratske ljubavi, a zamijenila ju je prava mržnja koja se razmahala među onima koji su se s obje strane nazivali pravim učenicima Isusovim.
A o pravome govori samo dvorana bratskog blagovališta u kojoj je ljubav Kristove žrtve neraskidiv vez. Nema dakle razloga da častimo bilo kojeg sudionika koji je doprinio izdaji i napuštanju blagovališta, ali počastiti ćemo i zagrliti svakoga koji napravi korak koji će posvjedočiti ono što Krist traži od svojih učenika… Pavao i Barnaba su iskusili na svojoj koži mnoge poteškoće ali njihove riječi “kroz mnoge nam je nevolje…” poticaj su i nama na ustrajnost da bismo ušli u kraljevstvo Božje. Jedan mladić mi je rekao kako mu nikada nije tako teško odreći se mesa kao u petak, a da mu nekada dok je bio zanesen modom svijeta nije predstavljalo nikakav problem i danima držati dijetu samo kako bi zadovoljio određene kriterije koje su tražili modni trendovi. Problemi s uzdržavanjem su počeli tek onda kad se odlučio živjeti svoju vjeru…
Najednom se toliko toga uznemiri oko nečega što je do jučer bilo normalno, samo s tom razlikom što je onda bilo s ciljem da se svidi kretanjima svijeta, a sada je s ciljem da se svidi Kristu.
KOME SE KRETNJA TVOJE LJUBAVI ŽELI SVIDJETI? MI U SVOJIM DJELIMA, U ONOME ŠTO ČINIMO TREBAMO GLEDATI KAKO BI SE SVIDJELI KRISTU, A NIKAKO ONIMA KOJIMA KRIST NIŠTA NE ZNAČI, ILI ONIMA KOJI GA NAPUŠTAJU.
