Čini se da među nekim klericima, a o. James Martin je možda najistaknutiji među njima, prevladava misao da je LGBTIQ+ ljubav poseban način ljubavi koji ne bi trebao biti vođen pravilima koja vrijede za druge.
Istina je da smo svi mi grešnici, ali to je izraz koji može postati floskula kada se pretjerano koristi. Trenutačno se čini da se fraza „svi smo mi grešnici“ prilično često pojavljuje u raspravama o transrodnosti i drugim odstupanjima od bračne zajednice koju čine muškarac i žena.
Kada katolici, koji su vjerni crkvenom nauku o seksualnosti, pišu o transrodnosti i drugim oblicima LGBTQ+ seksualnosti, gotovo uvijek uključuju ispriku što su u prošlosti bili tako neosjetljivi na bol uzrokovanu rodnom zbrkom i što su takve ljude isključili iz života Crkve.
Takve mi se isprike čine pomalo neiskrenima iz jednostavnog razloga što velika većina ljudi unutar i izvan Crkve jedva da je bila svjesna transrodnog fenomena do prije godinu ili dvije. Gotovo da nitko nije pokušavao isključiti transrodne osobe jer je rijetko tko znao da postoje.
Međutim, drugi dio isprike čini se iskrenijim. Kada katolički kritičar LGBTIQ+ ponašanja kaže: „Svi smo mi grešnici“, može se pretpostaviti da to ne govori radi potreba lingvističkog inženjeringa, nego s istinskim osjećajem tuge zbog vlastitih grijeha. Namjera mu je prenijeti osjećaj da svi padamo i da se ne osjećamo superiornima u odnosu na one koji su iskušani na drugačije načine od nas.
Sve je to lijepo i dobro. Za mnoge od onih koji se bore s rodnim ludilom, priznanje da smo svi mi grešnici („Svi smo u ovome zajedno“) može pomoći u ublažavanju osjećaja usamljenosti i isključenosti.
Ali postoji jedno veliko upozorenje i katolici koji žele biti od pomoći rodno zbunjenim katolicima trebali bi toga biti svjesni. Neki, ako ne i mnogi, katolici unutar trans “zajednice“ ne priznaju da su grešnici. Barem ne priznaju da su njihove seksualne želje grešne.
Nemam nikakvu statistiku koja bi to dokazala. Oslanjam se na riječ isusovca Jamesa Martina, jednog od najvećih zagovornika LGBTIQ+ katolika.
U videu objavljenom na YouTubeu prije nekoliko godina, o. Martin je rekao da zahtjev čistoće za nevjenčane osobe nije obvezujući za LGBTIQ+ zajednicu jer oni nisu “primili nauk“.
Nisam znao da je nauk Crkve opcija za katolike, ali očito se mnoga pravila ne odnose na one LGBTQ+ uvjerenja. Uzmite radio intervju za CBC koji je Martin dao prije nekoliko godina na temu “transrodne djece“, katoličkih škola i osobnih zamjenica. Nakon što je naglasio koliko su „ranjiva, odbačena i progonjena“, o. Martin je preporučio da je najmanje što katoličke škole mogu učiniti da nadoknade njihovo zanemarivanje dopustiti transrodnoj mladeži da koriste svoje “preferirane zamjenice“.
Dakle, nakon žaljenja zbog isključenja transrodnih studenata, on ne tvrdi da ih treba tretirati jednako, već da im treba dati posebnu privilegiju koja nije dostupna drugim studentima.
Doista, trans osobe su tako lijepe i posebne u očima o. Martina da za njih ne vrijedi gotovo ništa od uobičajenih pravila. Kada raspravlja o izreci „mrzite grijeh, ali volite grešnika“, on stavlja riječ “grijeh“ pod navodnike jer, tvrdi on, izreka se primjenjuje samo na one koji se identificiraju kao LGBTIQ+. „Još je gore“, piše on, „’grijeh’ na koji se ljudi fokusiraju, jer način na koji oni [osobe koje se identificiraju kao LGBTQ+] vole jedni druge je iskren… Reći da je ‘nečija ljubav grijeh’ napad je na najdublji dio duha te osobe“.
Zašto o. Martin kaže da je naše najdublje JA definirano našom seksualnom privlačnošću? Ili se naše najdublje JA sastoji od srca, uma i duše? Nije posve jasno. Ali u svakom slučaju, „naše najdublje ja“ teško da je nepogrešiv vodič za djelovanje. Na primjer, Crkva uči da je vaša želja za ženom drugog muškarca objektivno grešna, bez obzira na to što vam vaši najdublji osjećaji govore o tome.
Ipak, čini se da o. Martin misli da je LGBTIQ+ ljubav poseban način ljubavi koji ne bi trebao biti vođen pravilima koja vrijede za druge. Promatrano u cjelini, čini se da se o. Martin slaže, ali ima rezerve. „Da”, čini se da kaže, „svi smo mi grešnici, ali postupci koji proizlaze iz našeg najdubljeg jastva ne mogu biti grijesi“.
Zvuči kao vrsta stava zabrinutosti i prihvaćanja koji očekujemo od kršćana, ali korijeni ovog stava ne leže u kršćanskom nauku, već u psihologiji samopoštovanja.
U 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća manija (samopoštovanja) uvažavanja zahvatila je samostane, sjemeništa i katoličke fakultete. Filozofija samopoštovanja izgrađena je na odbacivanju kršćanskog uvjerenja da je naša narav ranjena grijehom; ali budući da je imala neke sličnosti s kršćanstvom i posuđivala je kršćanske izraze, mnogi su je smatrali ispravnim putem. Filozofija, tj. religija samopoštovanja zapravo je bila krivotvorina kršćanstva. Ali mnogi to nisu vidjeli tako. Umjesto toga vidjeli su je kao visoko razvijeni oblik kršćanstva neopterećenog razgovorom o grijehu i križevima.
Glavna privlačnost pokreta za samopoštovanje bilo je obećanje da možete biti sretnija i zdravija osoba samo ako možete vjerovati sebi: daleko od toga da griješite, vaše najdublje ja gotovo je nepogrešiv vodič.
Prema ovoj shemi, loše samopouzdanje dolazi od pokušaja da ispunite očekivanja društva, dok visoko samopouzdanje dolazi od otkrivanja vašeg pravog JA. Utemeljitelji psihologije samopoštovanja, također poznate kao psihologija ljudskog potencijala, bili su sigurni da će povećano samopoštovanje dovesti do poboljšanog ponašanja – do manje sebičnosti i više altruizma.
Ali zagovornici samopoštovanja bili su razočarani kad su otkrili da je često istina upravo suprotno. Mnogi od onih koji su naučili prihvaćati sebe i voljeti sebe postali su više egocentrični i sebičniji. U mnogim je slučajevima povećano samopoštovanje dovelo do povećanog promiskuiteta, povećane nevjere i povećanog broja razvoda.
Kad je Carl Rogers, jedan od istaknutijih psihologa ljudskog potencijala, proveo dvogodišnji eksperiment samoprihvaćanja među zajednicom časnih sestara iz Družbe Bezgrešnog Srca Marijina, rezultat je bio katastrofalan. Unutar godinu dana nakon završetka eksperimenta zatvoreno je 59 katoličkih škola, a šesto časnih sestara napustilo je red kako bi se “pronašlo”. Ukratko, odrekli su se života posvećenog vođenju drugih radi života posvećenog “samootkrivanju“.
Dr. William Coulson, pobožni katolik koji se kasnije pokajao zbog svoje uloge u uništenju Družbe Bezgrešnog Srca Marijina, priznao je da je naoružan tehnikama neosuđujuće terapije uspio „nadvladati njihove tradicije, nadvladati njihovu vjeru“.
Teorija je predviđala da će oni koji su usredotočeni na svoju nutrinu postati “ispunjeniji ljudi“. Stvarnost je bila takva da su mnogi jednostavno postali egocentričniji i zaokupljeni sami sobom. Činilo se da je njihovo obrazloženje bilo u stilu „dobro sam i što god želim učiniti također je u redu“.
Što nas vraća na o. Martina i trans pokret. Katolici koji se nadaju pridobiti povjerenje “trans zajednice“ uvjeravajući ih da smo svi mi grešnici i da iako “mrzimo grijeh“, volimo grešnika, možda su na krivom tragu.
Trans osobe koje su dospjele pod utjecaj o. Martina i njegovih istomišljenika vjerojatno neće prihvatiti ideju da su njihove želje ili djela grešna. Postojana “misao“ „Bog te voli takvog kakav jesi“ i „tvoja je ljubav prekrasna“ ne vodi osobu prema pravom ispitu savjesti.
O. Martin, koji je pozvao sve katolike da slave “mjesec ponosa“, potiče trans osobe da slave same sebe: da budu ponosne na to što jesu i koga vole – i da ignoriraju Sveto pismo i tradiciju kada nisu u skladu s nečijim unutarnjim kompasom. To im može dati privremeni osjećaj ponosa, ali dugoročno može samo izbrisati njihovu svijest o grijehu.
Nadalje, o. Martin kaže da tvrdnja „tvoja ljubav je grijeh“, predstavlja napad na najdublje jastvo osobe. Ali nije li to samo još jedan način da se kaže „tvoja ljubav nije grijeh“? Trans-mladiću trebalo bi se oprostiti ako Martinove riječi protumači upravo tako.
I u konačnici, o. Martin ne govori „Radujte se, jer Krist Vam je oprostio grijehe“; on zapravo govori: „Nisi sagriješio“. Ovo je vrlo opasan smjer u kojemu se vodi zbunjena mladež koja je, kako o. Martin priznaje, vrlo “ranjiva”. U kršćanskom pogledu obraćenje ovisi o svijesti o našim grijesima i kajanju za njih. Kako to kaže sv. Ivan u svojoj poslanici:
„Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde“ (1 Iv 1, 8-9).
Pristup samopoštovanja koji o. Martin primjenjuje govori nam da se trebamo osjećati dobro u svojoj koži. Ali Krist nije umro da bismo se mi osjećali dobro, nego da bismo mi postali dobri. A prvi korak u tom smjeru je priznati svoje grijehe.
