Prema filozofima antike, mi ljudi smo racionalne životinje. Ako smo racionalne (razumne) životinje, onda smo logični. Ako smo logični, onda slijedi da ako prihvaćamo određenu premisu ili skup premisa onda smo, logično, obvezni prihvatiti sve zaključke koji iz toga slijede.
Nismo, međutim, samo čisto racionalna i logična bića. Da jesmo, bili bismo poput anđela – bestjelesni intelekti – kako ih je opisao sveti Toma Akvinski. Ali mi smo manji od anđela. Mi smo ‘životinje’ i kao takvi imamo životinjske potrebe i želje, kao što su želja za hranom, odjećom i skloništem uz veliku “životinjsku“ potrebu za novcem ili njezinim ekvivalentom.
Nadalje, imamo emocije ili strasti, većina njih je vjerojatno posljedica naše animalnosti. Imamo moćne instinkte koji nas vuku u smjeru uskog egoizma. Osim toga, budući da smo zadovoljni svojim ustaljenim uvjerenjima i predrasudama, nerado ih se odričemo u zamjenu za ono što bi mogla biti (iako ne možemo biti sigurni) nova i bolja uvjerenja.
Ipak, neki ljudi mogu se usporediti s opisom anđela sv. Tome Akvinskog; ali vrlo mali dio ljudske rase. Oni postanu veliki matematičari (npr. Isaac Newton), ili tvorci znanstvenih revolucija (Newton ili Einstein), ili velemajstori u šahu, ili manje sretni paranoični šizofrenici koji izvlače logične zaključke iz apsurdnih premisa.
Stoga se često događa da vrlo sporo izvlačimo logične zaključke iz naših novootkrivenih premisa.
Jedan primjer ove nevoljkosti prihvaćanja zaključaka koji proizlaze iz određenih premisa su katolici. Kada je vrlo velik dio katoličkog stanovništva prihvatio seksualnu revoluciju koja je započela 60-ih, implicitno je prihvatio dugoročno uništenje katolicizma, barem na Zapadu. Jer ideja da je čistoća iznimno važna vrlina, a da je promiskuitet štetan porok, uvijek je bila dio nauka katoličke religije.
Ako sekularizirani katolici kažu da je čistoća nebitna vrlina ili da je promiskuitet omanji grijeh, oni zapravo kažu da je Crkva naučavala krivi nauk u proteklih dvadeset stoljeća. I ako je Crkva pogriješila u vezi ovoga, u koliko je drugih stvari pogriješila? Tu onda dolazi u pitanje i tvrdnja Crkve da je nepogrešivi čuvar apostolske istine, istine koju je Isus ostavio svojoj Crkvi.
Shvaćam da se mnogi katolici ne slažu sa mnom oko ovoga. Ali povijest Crkve ih opovrgava. Samo će osoba koja nije uspjela koliko toliko ozbiljno proučiti katoličku povijest minimizirati važnost čistoće u katoličanstvu.
Pretpostavljam da ova tendencija da se minimizira značaj čistoće, uglavnom dolazi od katolika koji slijede „duh Drugog Vatikanskog sabora“, koji su skloni osjećati da je Koncil označio kraj “stare“ religije i početak „novog i poboljšanog” katolicizma – otprilike kao što je kršćanstvo označilo kraj “stare” židovske religije i njezinu zamjenu s „novom i poboljšanom” židovskom religijom.
Mnogi naši današnji biskupi školovali su se za svećenike u vremenu kada je „duh Drugoga vatikanskog sabora” vladao katoličkim bogoslovnim sjemeništima. To može objasniti zašto su mnogi od njih bili zadovoljni trijumfom seksualne revolucije. I to može objasniti zašto se čini da je tako malo biskupa uznemireno katoličkim političarima koji su velike pristaše svakog aspekta seksualne revolucije.
Ali logika djeluje, polako ali sigurno. Jednom kada napustite ideju da je čistoća velika katolička vrlina, prije ili kasnije i vi (ili vaša djeca ili unuci) napustit ćete ostatak svog katolicizma. Bez velike obnove, katoličanstvo (u Americi) neće biti ništa više od sekte, bit će tek sjena onoga što je bilo u svoje zlatno doba. Međutim, kako je Joseph Ratzinger predvidio, ono malo katolika koji preostanu bit će čišći, potpuno pravovjerni. To je neka utjeha, ali i razlog da se sada potrudimo kako bi zavladala sasvim drugačija logika i na kraju prevladala.
