Na današnji dan, 1. kolovoza, Rimski martirologij (ali ne više u novom kalendaru) obilježava spomen na “svete Makabejce”, tj. herojske Židove koji su odoljeli vanjskim i unutarnjim napadima na svoju vjeru.
Nikada nisam razumio zašto je postkoncilska reforma rimskog kalendara eliminirala sve starozavjetne svece iz štovanja. Istočne crkve (i katoličke i pravoslavne) zadržale su te blagdane. Taj je potez posebno čudan, s obzirom na snažne napore Sabora da se izgrade mostovi s našom starijom braćom po vjeri, Židovima.
Tko su bili “Makabejci”? Hebrejska riječ znači “čekić” i ispravno se primjenjuje samo na jednog člana obitelji, naime na Judu Makabejca, trećeg sina svećenika Matatije i vođu ustanka protiv seleukidskih kraljeva koji su progonili Židove. Na kraju su taj epitet primijenili na njegove pristaše u borbi.
Koje lekcije možemo naučiti od ovih “čekićara”, plemenitih ratnika vjere, veličanih u Hebrejima 11 – tom velikom hvalospjevu vjeri i vjernicima?
Prvo, boriti se protiv asimilacije u pogansku kulturu. U početku su Židovi tog vremena bili podvrgnuti “blagom” progonu, koji im je nudio nagrade za napuštanje tradicije svojih očeva (primjerice, obrezivanje i odbijanje jedenja svinjetine). Kad to nije upalilo, uslijedio je “teški” progon.
Ne nalazimo li na isti način rada i danas?
Koliko je “katoličkih” političara prodalo svoje duše zagovornicima kulture smrti, koja također promiče viziju braka protivnu i prirodnom zakonu i božanskom objavu?
Koliko se katolika na radnom mjestu u potpunosti ne mogu identificirati kao katolici budući da se njihov životni stil neprimjetno stapa sa sekularnom kulturom (ili antikulturom)? Iako nam je Gospodin zapovjedio: “što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.” (Mt 10,27).
Drugo, dok je te stare Židove pogansko društvo tjeralo na nevjeru, veće iskušenje nevjere dolazilo je iz njihovih vlastitih redova – Židova koji su se prilagođavali i nisu vidjeli ništa loše u skrivanju znaka svog obrezivanja ili gutanju malog komadića svinjskog mesa za društvenost.
Koliko nas katolika, pa čak i svećenika, potiče druge na “umjereniji” pristup našem životu vjere? Nemojte spominjati kontroverzna pitanja, naglašavajte zajedničke karakteristike, izbjegavajte različitosti. Zapravo, ti bi “umjerenjaci” smatrali da je jasno i glasno naviještanje Evanđelja ne samo nepreporučljivo nego i kontraproduktivno, čime bi Crkvi dali loš glas.
Tijekom rasprave o prirodi pravog štovanja, protestant je uputio kardinala Newmana: “Pa, dr. Newman, pretpostavljam da ćemo se morati složiti da se ne slažemo. Vi ćete štovati Boga na svoj način, a ja na svoj.” Na što je sveti John Henry Newman odgovorio: “Ne, časni gospodine, vi sigurno možete štovati Boga na svoj način; Ja ću Ga, međutim, štovati na Njegov način!”
Jednostavno rečeno, ako Svetu liturgiju ne možemo ispravno shvatiti, ne možemo ništa drugo učiniti ispravno. Naposljetku, primarni razlog postojanja Crkve je ponuditi prikladno štovanje Trojedinom Bogu.
Naposljetku, Makabejci su uspjeli ostati vjerni zahvaljujući ohrabrenju dvojice starješina Izabranog naroda – “Majka sedam sinova”. iako prisiljena, nije samo bespomoćno promatrala njihovo mučeništvo; aktivno ih je poticala na vjernost do smrti. »Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!« (2 Mak7, 27-29)
Stari Eleazar je ispljunuo svinjetinu iz usta. Njegovi progonitelji – njegovi dugogodišnji prijatelji – ponudili su mu izlaz: Ponudili su mu da sam donese pripravljeno mesoi pravi se da jede svinjetinu. Eleazar se s prezirom nasmijao tom prijedlogu. »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog svog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« (2 Mak 6, 25-28)
Krist nas obavještava da bi onima koji navode druge na grijeh bilo ‘bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen i baci u more’ (usp. Mt 18,6) Nasuprot tome, On nam govori da će se oni koji budu držali i najmanju zapovijed i poučavali druge da tako čine, nazvati velikima u Kraljevstvu nebeskom. (Mt 5.) Trebamo zahvaliti Svemogućem Bogu za plemenito svjedočanstvo Makabejaca i moliti se da se njihovo pleme poveća među katolicima u naše vrijeme.
Vrijedan poticaj nam se nudi u drugom poglavlju 1 Mak, 61-44:
Razmotrite i vidite [Božje zakone i saveze] iz koljena u koljeno: svi koji se u nj uzdaše ne poklekoše nikada.
Ne strašite se prijetnja grešnikovih, jer slava bezbožnikova za gnojište je i za hranu crvima.
Danas se visoko diže, sutra ga već naći ne možeš: u prah svoj se vratio, propale mu osnove.
Junaci mi, djeco, budite; Zakona se čvrsto držite da se u njem proslavite
