Nikada neće ponestati prave vjere u Kristovo utjelovljenje onima koji su djeca i sustolnici tog svadbenog stola. Heretici nisu djeca toga pira. Oni slave svoje slave drugdje, jer tamo nije Majka Isusova… Samo ondje susrećemo slavlje prave nebeske gozbe gdje je prisutna i Isusova majka. (Rupert iz Deutza, 12.st.)
U Pascendi Dominici gregis, papa Pio X. upućuje na Blaženu Djevicu Mariju, koja uništava sva krivovjerja. Papa je ovu neobičnu titulu za blagu, slatku djevojku iz Nazareta uzeo iz Mise Blažene Djevice Marije. Naslov je imao posebno značenje u Pascendi, koja je napisana 1911. godine protiv modernizma, odnosno “sintezi svih hereza”. Suočen s tom krizom, bilo je ispravno apelirati na onu koja uništava sva krivovjerja. Dakako, naslov vrijedi i danas. Doista, papa Pio X. opisuje nešto što je oduvijek bila istina vezana za Gospu – a možda je čak potrebnija danas više nego ikada prije.
Ali kako? Kako ona uništava krivovjerja? Marija nikada nije održala propovijed protiv zabluda. Ona nikada nije provela istragu ili nekoga ekskomunicirala. Ona nikada (ne daj Bože) nije predstavila rad na teološkoj konferenciji.
Kako? Pa, prvo moramo pogledati žar kojim ona inspirira. Oznaka svih branitelja vjere je da imaju pobožnost – nerijetko čak i djetinjastu – prema Našoj Gospi. Od pisanja Svetog Ireneja protiv krivovjerja u 2. stoljeću, propovijedi svetog Dominika protiv Albigenza u 12., sve do učenja svetoga Ivana Pavla II. protiv modernih pogrešaka u našem vremenu, pobožnost prema Mariji je uvijek bila nešto poput posjetnice za branitelje vjere. U jednom od onih lijepih katoličkih paradoksa, ti su ljudi postali žestokih branitelji vjere najprije time što su poput djece gajili pobožnost prema njoj. Jer, pobožnost prema njoj donosi čistoću duše i s time se to jasno prenosi na um.
Možemo promotriti i njezin zagovor. Tek u vječnosti ćemo saznati na koji način sve to funkcionira. U međuvremenu, znamo sa sigurnošću da je Crkva, i to bezbroj puta, oslobođena od mraka i zabluda, jer su se vjernici Gospi molili kada je bilo najpotrebnije.
Ali više od svega ona uništava sva krivovjerja na osnovu onoga što ona jest. Istina o tome tko je ona – ili, bolje rečeno, istina o onome što je Bog učinio za nju – uništava sva krivovjerja. Njezino biće čuva istinu o Bogu i čovjeku.
Vidimo to u ranoj povijesti Crkve. Kada je Sabor u Efezu svečano definirao Mariju kao Bogorodicu – Theotokos – to je bio način obrane Kristovog božanstva. Odbijanje heretika Nestorija da prizna Mariju kao Majku Božju je prvotno upozorilo oce na njegovu zabludu o njezinom Sinu. Naviještati istinu o Mariji znači braniti istinu o Isusu Kristu. U 19. stoljeću, svečana definicija Pia IX. o Bezgrešnom začeću je branila Božju inicijativu i milost protiv zaljubljenosti modernista u ljudsku domišljatost i rastuću želju za potpunom ljudskom autonomijom.
Danas vidimo drugu dimenziju Marije koja uništava sva krivovjerja: ona brani istinu o čovjeku. Naime, s njezinim uznesenjem, ona otkriva i uništava zablude koje nas danas prate: zablude o ljudskom tijelu. Današnja hereza, koja se najviše vidi u novom gnosticizmu rodne ideologije, je obnova drevnog, ponavljajućeg krivovjerja. Umjesto da znamo da je čovjeka utjelovljena duša, mi ga vidimo kao dušu koja sasvim slučajno ima tijelo (ili je u biti zarobljena u njemu).
Po tome biti ljudsko biće znači imati dušu – i činiti s tijelom što ti je volja. Tijelo postaje igračka, alat, vlasništvo, prokletstvo, itd. Uživajte u njemu dok ste zdravi, a odbacite ga kada više ne budete. Tijelo ne znači ništa, ne govori ništa o vama. Možete biti jedna stvar fizički, a druga duhovno.
Ovo je pogrešno upravo zato što svi mi na neki način doživljavamo dezintegraciju duha i tijela do neke mjere. Po grijehu Adama i Eve, izgubili smo izvorni integritet, uključujući i onaj savršen spoj tijela i duha Božjega namijenjen od početka. Naša duša se ne mora uvijek slagati tako dobro s “bratom magarcem”. Danas je razlika u tome da se ova nelagoda podigla na razinu ideologije, a ta ideologija se nameće kulturi čak i od moćnika na vlasti.
Marija, uznesena na Nebo, otkriva istinu i ruši zablude. Svi su sveci u Nebu duhovni. Oni čekaju posljednji dan kada će njihova tijela biti uzdignuta i sjedinjena s njihovim dušama. Gospa je, međutim, uznesena dušom i tijelom na Nebo, ona već uživa savršeno blaženstvo u punini svoje ljudske prirode. Po samom njezinom biću ona nas uči o važnosti jedinstva tijela i duše.
Njezino uznesenje treba shvatiti kao čin ujedinjen s cijelim njezinim životom. Po njezinom Bezgrešnom začeću, Marija je sačuvana od Istočnog grijeha i njegovih posljedica. Ona ne trpi protivljenje tijela i duha kao svi mi ostali. Njezino trajno djevičanstvo dodatno potvrđuje i otkriva ovo savršeno jedinstvo. Njeno tijelo i duša su tako savršeno sjedinjeni da joj tijelo sudjeluje i očituje se u čistom duhovnom sebedarju Bogu.
U toj jedinstvenoj milost darovanoj Novoj Evi – u njezinom uznesenju – imamo podsjetnik na ono što smo stvoreni da budemo i navještaj onoga što Božja milost može ostvariti. Vidimo da nas je Bog stvorio kao jedinstvo tijela i duše. Čovjekovo tijelo i duša su jedno, a društvo koje stvara protivljenje između njih je u suprotnosti s njegovim dobrom. Nadalje, Kristova milost nas izmiruje s Bogom, a time i sa samima sobom. Pronađimo u našim molitvama i u crkvenim sakramentima lijek za zacjeljivanje svih podjela unutar nas samih.
Maria Assumpta, ora pro nobis.
