Mnogi liberali smatraju da je Katolička Crkva nedodirljiva tvrđava. Crkva, smatraju, treba postati punoljetna, treba modernizirati svoja učenja i prihvatiti seksualnu revoluciju koja je od 60-ih godina zahvatila Zapadni svijet.
Ipak, oni koji žele Crkvu “otvorenu prema svijetu” moraju se suočiti s neprikladnom istinom: Theodore “Ujak Ted” McCarrick, koji je prošlog vikenda laiciziran, zagovarao je upravo ovu vrstu otvorenosti. Ovaj čovjek je bio znak otvorenosti, i čovjek koji je pod svojom vlašću prouzročio toliku bol maloljetnim dječacima i mladim sjemeništarcima.
Još do prošlog ljeta, prije nego li je na svjetlo dana izašla istina o seksualnom zlostavljanju koja je okončala njegovu crkvenu karijeru, McCarrick, kao kardinal i nadbiskup Washingtona, promovirao je katoličko prijateljstvo s kulturnim liberalizmom, te je bio redoviti posjetitelj Bijele kuće kod predsjednika Baracka Obame, a žestoko se usprotivio pozivima da se političarima koji zagovaraju pravo na pobačaj zabrani Sveta pričest. Bio je čak i voljen u Davosu.
Cijela generacija modernih biskupa, svećenika i teologa tvrdila je da je Drugi vatikanski sabor tražio konkordat s liberalnim vrijednostima. Ali nitko nije tako glasno ponavljao i gurao ovu mantru, niti je skupio više novca za svoje glavne ciljeve od McCarricka.
On je personificirao duh koji je zahvatio Crkvu u neposrednim godinama nakon Sabora – onaj koji je shvatio Drugi vatikanski sabor kao poziv na beskrajno eksperimentiranje i rušenje drevnih moralnih učenja. McCarrickovo laiciziranje trebalo bi biti presuda ne samo protiv čovjeka nego i protiv tog buntovnog duha.
Oni koji i dalje tvrde da je “problem ta što Crkva nije dovoljno otvorena” nisu obraćali pozornost. McCarrickova svjetovnost bila je izjednačena s njegovim otvorenošću. Njegova zlodjela bila su poznati mnogima, kao što je tvrdio dugogodišnji Vatikanski diplomat nadbiskup Carlo Maria Viganò.
McCarrick je samo najpoznatiji predstavnik takvog stanje u Crkvi. Na drugim mjestima, otvorenost prema svijetu znači – uklanjanje križeva iz katoličkih učionica ili okretanje oltara prema narodu, a ne prema umirućem Isusu na križu. Takva otvorenost nije samo pomaknula smjer svećenikove usmjerenosti i stav tijekom mise, nego i način usmjerenosti i stav njegovog srca.
Sigurno postoji dobra vrsta otvorenosti. Otvorenost koju je Drugi vatikanski sabor zapravo tražio nije bila ugađanje svijetu, nego poslanje kojim se svijetu željelo donijeti Svjetlo vječne istine koju je Krist povjerio Crkvi.
Vrsta otvorenosti koju McCarrick predstavlja bila je drugačija. Nastojao se očajnički preoblikovati Crkvu prema slici svijeta. Prošle subote, papa Franjo ispravno je procijenio da je McCarrickov put otvorenosti dosegao svoj nemoćan i patetičan kraj.
A još prije dvije godine, kardinal Blase Cupich uručio je ex-kardinalu Theodoru McCarricku nagradu ‘Spirit of [Pope] Francis‘, za njegov doprinos izlasku Crkve na ‘margine društva’ i ‘jedinstvenom načinu kojim je obilježio Crkvu!’. (slika gore)
