Koliko su ozbiljni duhovni, psihološki i fizički napadi na naše svećenike danas?
Ugledni otac John Hardon (1914.-2000.) dao je nagovještaj:
“Poučavajući svećenike više od 30 godina, živeći s njima, radeći za njih, voleći ih i pateći s njima — nijedna riječ kojom bih se izrazio ne bi bila previše snažna da opišem koliko katoličko svećeništvo danas treba molitvu i žrtvu kao nikada još od Kalvarije. Jedan svetac za drugim izjavio je da je vragov glavna meta na zemlji katolički svećenik. Svećenici trebaju — Bože, koliko trebaju — posebne milosti od Boga.”
Od smrti oca Hardona, usudio bih se reći da su neki oblici napada dramatično pogoršani, uključujući krizu “otkazanih” svećenika. Moja osobna zapažanja o svećenicima koje sam poznavao tijekom posljednjih nekoliko godina bila su uznemirujuća.
Vidio sam kako je jedan od najvjernijih svećenika moje biskupije bio prisiljen otići nakon pritužbe jednog vjernika zbog “uznemirujućih” komentara o COVID-u. Vidio sam drugog svećenika kojeg su izbacili jer nije htio pristati na prisilno maskiranje djece tijekom mise, a sada mora pronaći drugi način za uzdržavanje. Još jedan od najboljih svećenika biskupije čini se da je napustio svoje zvanje prije nekoliko godina iz nepoznatih razloga.
Popis se nastavlja. Najbolji svećenici bivaju otpušteni diljem nacije; bolesti i iscrpljenost iscrpljuju čak i mlade svećenike; neki svećenici emocionalno jako pate. Sve su to sami po sebi teške činjenice, ali dodatno opterećuju svećenike pripremajući ih za duhovni napad. Ono što smo posljednjih godina vidjeli dokaz je jedne stvari: vrag cilja na svećenike posebno žestokom žestinom.
Tradicionalni svećenik i poglavar, otac Marc Vernoy, koji je služio kao prior diljem svijeta, potvrdio je za LifeSiteNews:
“Mi smo meta za vraga. Meta za svijet. I možemo biti vlastita meta.”
Usred tih napada sa svih strana, i svećenici i laici moraju biti svjesni da svećenici trebaju biti duhovno i psihološki dobro opremljeni kako bi ustrajali u svom zvanju. Duhovno blagostanje društva ovisi o tome. Sveti Alfonz rekao je:
“Dobri morale i spasenje naroda ovise o dobrim pastirima … otuda poslovica: kakav pastir, takva pastva.”
Ovo je dijelom zbog utjecaja molitve, propovijedanja i primjera svećenika, ali i zato što prisutnost — ili nedostatak iste — dobrog duhovnog oca odlučujuće utječe na to hoće li muškarci, uključujući očeve, sami prakticirati vjeru. To, zauzvrat, ima duboke posljedice na njihove obitelji, kako duhovno tako i psihološki, s posljedicama koje se protežu na generacije.
Očevi su daleko najveći čimbenik hoće li njihova djeca aktivno prakticirati svoju religiju. Anketa iz Švicarske iz 1994. otkrila je da ako otac povremeno prisustvuje vjerskim službama, a majka redovito, samo 3 posto djece kasnije će redovito ići, dok će 59 posto ići povremeno, a 38 posto uopće neće prisustvovati svetu misu.
Nasuprot tome, ako otac redovito prisustvuje vjerskim službama, a majka povremeno, 38 posto djece redovito će prisustvovati. Ako otac prisustvuje redovito, a majka uopće ne prakticira, 44 posto djece postaje redoviti posjetitelji crkve.
Djeca instinktivno vide oca kao autoritet, ulogu koja nije dana majci. Tako bolje razumijemo što je na kocki u kvaliteti naših svećenika, naših duhovnih otaca, kada shvatimo da muškarce općenito ne zanima prisustvovanje crkvi koju vodi “lažni” duhovni otac, osobito onaj koji je feminiziran, osobina koja ide ruku pod ruku s duhovnom mlakošću.
Nažalost, takvi svećenici preplavili su Crkvu desetljećima, koja se vidi po razvodnjenim, pa čak i heterodoksnim propovijedima i katekizama; pričama o homoseksualnom zlostavljanju u sjemeništima; i krizi zlostavljanja. Kada shvatimo važnost očinske figure, možemo cijeniti kako je to pridonijelo današnjoj krizi katoličanstva.
Nedostatak pravih duhovnih otaca ne samo da obeshrabruje muškarce od religijske prakse, već lišava muškarce i žene slike Boga Oca. Kako je Robbie Low rekao, to “izobličuje sliku Prve Osobe Presvetog Trojstva.” Tragičnost ovoga ne može se dovoljno naglasiti. Možda je to najveća prepreka vjeri i ljubavi prema Bogu, kao što obiteljske priče mnogih ateista pokazuju.
Ovo je korijen zbog kojeg otac Vernoy ide toliko daleko da kaže kako je “nedostatak očinstva uzrok svih naših kriza danas,” uključujući i “krizu u obitelji i krizu u Crkvi.”
“Zato što svećenici, pa čak i biskupi, a žao mi je reći i papa — ne djeluju onako kako očekujemo od brižne vlasti, koja je očinstvo. Ljubazne vlasti,” dpodso je otac Vernoy.
Gospa od Dobrog Uspjeha, koja se ukazala u Quitu, Ekvador, žalila je 1611. godine da će doći vrijeme kada će “nedostajati Prelat i Otac koji bi ih vodio s očinskom ljubavlju, blagosti, snagom, mudrošću i razboritošću, te će mnogi svećenici izgubiti duh, stavljajući svoje duše u veliku opasnost.” Čini se da smo dosegli to vrijeme.
Otac Vernoy istaknuo je važnost duhovnog oca za svećenike, napominjući kako takav otac daje “identitet,” “osjećaj dužnosti” i “odgovornost.”
“Ako znate tko ste, znate što trebate činiti,” rekao je, dodajući: “Ako imate jasnu ideju o svom identitetu, izuzetno ste jaki. Volite sebe iz dobrih razloga.”
U današnje vrijeme svećenik bi možda trebao poduzeti posebne napore kako bi pronašao duhovnog oca kojem može vjerovati, ali to bi bilo vrijedno prema mišljenju oca Vernoya, koji savjetuje da svećenici imaju duhovnog oca cijeli život. Taj bi duhovni otac idealno bio i duhovni ravnatelj kojem bi svećenik izvještavao jednom mjesečno i često se kod njega ispovijedao.
Svećeniku također pomaže rasteretiti se pred duhovnim ocem, nešto što je posebno potrebno jer “svećenik mora nositi ne samo svoje grijehe, već i sve grijehe koje čuje u ispovjedaonici,” što može biti “izuzetno teško,” otkrio je otac Vernoy.
U središtu svećenikove službe, bez čega ne može biti učinkovit, jest njegov duhovni život, a zanemarivanje istoga najveća je opasnost za svećenika. Kontemplacija, oblik mentalne molitve, neizostavan je dio tog duhovnog života, što je otac Vernoy dodatno objasnio:
“Kad ste u kontemplaciji, jedno ste s Kristom, jedno ste s Bogom. Nema podjele jer se sve svodi na ljubav. Kontemplacija samo vodi do ljubavi. Čak i ako provedete jedan sat ne misleći ni na što drugo osim darujući svoju ljubav. Što je kontemplacija? Dajete svoju prisutnost Gospodinu koji vam uvijek daje svoju prisutnost. To je čista ljubav. Ako to propustimo, propuštamo sve.”
Naglasio je da je duhovni život najvažnija zaštita za svećenika: “Jednostavno biti blizu Krista i primati Njegovu prisutnost,” rekao je otac Vernoy. “Biti jedno s Kristom koji je jedno” također je “ključ za mentalnu ravnotežu.”
Uz održavanje duhovnog života, imati duhovnog oca i živjeti u zajednici, svećenik “mora biti vrlo pažljiv” da svaki dan moli Časoslov, održava svoje studije i intelektualni život — “sve usmjereno prema Kristu” — te da “održava distancu od svijeta.”
To uključuje oprezno korištenje “tehnologije, vijesti i društvenih mreža,” koje mogu postati ovisnost.
“Gubi se puno vremena i energije na sve to,” upozorio je otac Vernoy. “Gubimo svoj identitet s tim stvarima. A to je veliki rizik za mentalno zdravlje.”
Što se tiče zaštitnih mjera za svećenike, otac Vernoy također je spomenuo da nošenje svećeničke odore, poput reverendu, pruža “veliku zaštitu i stalni podsjetnik na to tko smo.” To je podsjetnik na očuvanje duha siromaštva i poniznosti.
Istaknuo je važnost poniznosti za svećenike jer “poniznost ostavlja prostor za prisutnost Krista” i omogućuje svećeniku da se oslanja na Krista u svojoj službi, umjesto da sve preuzima na svoja vlastita leđa.
“Ako ima mjesta za Krista, tada ima ljubavi, a to je ono što svećenik mora biti — simbol ljubavi. Ako ljubi, tada je milosrdan, blag… to je jedini način da služba bude uspješna. To nismo mi; to je Presveto Srce.”
Svećenička služba, ako je dobro proživljena, podržava samog svećenika. “Naša je dužnost, naša ljubav, davati Krista vjernicima, a to je najljepša stvar koju možemo učiniti… ljubav može izliječiti sve. Može izliječiti mnoge prirodne rane, poteškoće. I za mene je to pitanje Presvetog Srca,” rekao je otac Vernoy.
“Naša prisutnost je žrtva, ali naša prisutnost je ljubav, što je isto. Ali to je velika nagrada. Vidimo najljepše stvari koje nijedno drugo ljudsko biće ne može vidjeti.”
Za svećenike koji se suočavaju s problemima koje se ne može riješiti samo duhovno, otac Vernoy preporučuje dobre terapeute, budući da su oni osposobljeni za rješavanje prirodnih problema koje svećenici sami ne mogu riješiti.
“Svećenik ne bi trebao čekati ako primijeti da nešto nije u ravnoteži u njegovom životu, da više nije isti, da nema istu redovitost, da gubi strpljenje, da gubi nadu. Trebao bi potražiti terapeuta. Da, trebamo pomoć,” priznao je otac Vernoy.
Najmanje dva samoubojstva svećenika u SAD-u posljednjih godina ukazuju na važnost traženja pomoći, bez obzira na uzrok nevolje. Dr. Christina Lynch, bivša direktorica psiholoških službi na Teološkom nogosloviju sv. Ivana Marije Vianneya u Denveru, izjavila je kako je u tom pogledu podrška biskupa vrlo važna, osobito zato što svećenici inače osjećaju sram zbog traženja pomoći.
Na pitanje što laici mogu učiniti kako bi pomogli svećenicima, otac Vernoy savjetuje da im “pomognu u bilo kojem materijalnom ili svjetovnom zadatku kako bi se mogli fokusirati na svoj duhovni život i apostolat.” Dodao je: “Mislim da je od velike pomoći kad imate volontere.”
Dr. Lynch je također savjetovala da laici trebaju “moliti za njih, biti prijatelji s njima. Često se laici boje biti istinski prijatelji sa svojim svećenicima… Trebaju biti pažljivi prema svojim svećenicima i osigurati im podršku. Što više podrške svećenik dobije od svih, umjesto kritika, to će mu biti bolje.”
I na kraju, ali ne najmanje važno, laici trebaju gorljivo moliti za svećenike. “To je ono što svećenici najviše trebaju,” potvrdio je otac Vernoy.
Na kraju, svećenik mora slijediti korake svog Uzora, Krista, Vrhovnog Svećenika i Žrtve, te zbog toga sve više treba naše molitve.
“Svećenik je žrtva kao što je naš Gospodin svećenik i žrtva. Mi smo misterij,” rekao je otac Vernoy, nadovezujući se na riječi drugog svećenika, oca Patricka Summersa, koji je svjedočio:
“Svaki svećenik kojeg poznajete, ako je dobar svećenik, on je žrtva. Unutarnje pati, unutarnje. Možda hoda s osmijehom, možda ga ljudi jako vole… ali to je unutarnja patnja u kojoj kaže: ‘Danas se moram nositi s tim ljudima, s tom osobom, s tom situacijom. Moram obavljati te svakodnevne zadatke, te zamorne stvari koje moram raditi svaki dan, moja dužnost nikad ne prestaje. Probudim se u ponedjeljak, iste dužnosti opet od početka, sve do sljedeće nedjelje. Moram ustrajati u ponovnom uspinjanju na taj Križ i svakodnevno biti žrtva, izvana i iznutra. Moram položiti svoj život na svaki način koji On traži od mene.’”
