Vrlo dominantan problem unutar Katoličke Crkve na Zapadu u ovom povijesnom trenutku je ‘farizeizam’ koji je povezan s korumpiranom moralnom teologijom i poremećenom ekleziologijom, pri čemu lažni učitelji nastoje uvjeriti ljude u njihovu pravednost, čak i ako griješe u smislu seksualnog morala, ili ih učeći da to nije veliki grijeh te nije prepreka za primanje sakramenata.
Osjećaju se samoopravdano vjerujući u novo Evanđelje društvene pravde – i to vrlo selektivne društvene pravde – umanjujući puninu Evanđelja na lažni izbor: ili ste liberalni disident (“ljubav, suosjećanje”) ili ste farizej (“odurni legalisti”). Ljudi su se pomirili s osobnim grijesima jer vjeruju da ispunjavaju evanđeoske imperative pomažući siromašnima i kad god netko dovede u pitanje njihovo vlastito licemjerje i kompromise s osobnim grijesima i pogreškama, jednostavno napadnu glasnika, prokazujući svakoga tko se usprotivi njihovim stavovima, demonizirajući glas istine površnim usporedbama o legalističkim farizejima iz Evanđelja. Činjenica je da novi farizeji ne samo da zanemaruju “najvažnije stvari”, oni ih često aktivno potkopavaju, a u najgorim slučajevima doprinose i smrti nevinih. Oni to čine, koje li strašne ironije, pozivajući se na milosrđe.
Dakle, u rastućoj zbunjenosti u koju smo svi uronjeni, potrebno je trijezno razmišljati zbog čega je Isus zapravo korio farizeje svog vremena. Odgovarajući odlomci nalaze se u Evanđelju po Mateju 23, 1-39; Evanđelju po Marku 7, 1-13; Mk 12, 35-40; Evanđelju po Luki 11, 37-54; Lk 20, 45-47 (vidi i Iv 9, 1-41).
U svakome od njih, Krist je prije svega suočen s licemjerjem farizeja – njihovom vanjskom pojavom kreposti, njihovom unutarnjom pokvarenošću, pohlepom i zlim mislima. (Mt 23, 27-28, Lk 12,1). Ljude opterećuju teškim zahtjevima, zanemarujući najvažnije stvari o potpunoj vjernosti Bogu. Te teške Isusove riječi mogu se ispravno shvatiti samo u njihovom punom kontekstu:
Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!«
»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« (Marko 12, 28-31).
Isus jasno poučava da je istinska ljubav prema bližnjem utemeljena na potpunoj vjernosti božjim zapovijedima. Bez tog konteksta, pretpostavljena pravednost starog farizeja degenerira se u legalizam bez ljubavi. Jednako tako, bez tog konteksta, pretpostavljeno sažaljenje farizeja novoga doba sklono je degenerirati u površnu sentimentalnost, samodopadnost i samouvjerenost.
Isus se nije sramio koriti grešnike; bezbroj puta ih je pozivao na pokajanje, jer je znao da je pokajanje preduvjet za primanje milosrđa, koje nas oslobađa od ropstva grijeha. To je istina koja će nas osloboditi, kaže Gospodin.
“Obratite se, dakle, i povratite od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast. Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!” (usp. Iz 55, 3-5, Ez 33, 11, Iv 14, 6)
Odlomak iz eseja Michael O’Briena, The Infidelity of the Future: The Great Apostasy, koji možete čitati u cijelosti (na engleskom) ovdje
O ovoj temi možete pogledati i članak obljavljen ovdje pod nazivom Tko su današnji farizeji?
