U svojoj novoj enciklici papa Franjo je ponovio da je smrtna kazna „nedopustiva„. Je li papa tom izjavom promijenio stoljetni crkveni nauk?
Mnogi su svetci i pape podržavali ovo pravo države da pravedno kažnjava, izjavio je vlč. Petri, dekan i predsjednik Papinskog fakulteta Bezgrješnog začeća u Dominikanskom domu studija u Washingtonu, DC, dodajući kako „ni jedan papa ne može tek tako istupiti i tome proturječiti” – bio bi to čin koji bi doista predstavljao ‘udar’ na crkveni nauk.
Papa Franjo, dodao je, nije proturječio katoličkom učenju. U reviziji Katekizma 2018. godine, papa je smrtnu kaznu nazvao „nedopustivom“, ali je nije nazvao „intrinzičnim zlom“, što je bio važan izbor riječi.
„Bila je jasna poruka da se ta riječ ne koristi [intrinzično zlo], iako mislim da su mnogi ljudi željeli da papa koristi baš tu riječ”, naglasio je Petri.
A na popularnom blogu Father Z skreće pozornost na jednu zanimljivu posebnost enciklike Fratelli Tutti – papa se više puta poziva na samoga sebe, tj. citira svoje ranije izjave.
Kao što sam objasnio kada je papa u vezi smrtne kazne promijenio Katekizam Katoličke Crkve…
… nešto ne postaje istina činjenicom da je stavljeno u Katekizam Katoličke Crkve (KKC). U Katekizam je stavljeno zato da bi predstavljalo istinu. Pogledajte stranice u Katekizmu i naći ćete mnoštvo citata sa zadovoljavajućim objašnjenjima iz Svetog pisma, crkvenih otaca, koncila, itd… Pogledajte KKC pod brojem 2267 i naći ćete jednu bilješku koja se odnosi na izjavu koju je Franjo nedavno iznio u govoru… To je, u biti, pozivanje na samoga sebe. Naravno da bi bilo izazovno pronaći referencu u Svetom pismu, kod crkvenih otaca ili u koncilima… Kako bi se potvrdilo stajalište iz KKC 2267, korištenjem svih izvora, ustvrđuje se da je Crkva uvijek prihvaćala smrtnu kaznu, dopuštenu u nekim slučajevima.
Problematično je to što papa ukazuje na sebe, nasuprot gotovo 2000 godina razmišljanja o smrtnoj kazni, uključujući Krista koji podržava Pilatovu vlast da ga ubije.
Samo zato što je nešto navedeno u papinskom dokumentu, tj. činjenica da ondje postoji, određenu izjavu ne čini istinitom. Pape znaju kako poučavati nedvosmisleno i nepogrješivo. Dakle, kad nemaju primjenu na toj razini sigurnosti, koja ne može prolaziti bez čvrsta temelja, onda moraju uvjeriti druge. S naše strane, mi kao katolici moramo pažljivo slušati, s mjerom poučljivosti. Nismo dužni biti glupi.
S tim u vezi… pogledajte sliku meta-podataka citata u enciklici Fratelli Tutti u kojem knjižničarka Sharon Kabel prati 288 citata koji nisu iz Svetog pisma, a neki su korišteni i više puta.
Obratite pozornost na zelenu traku lijevo? Tu papa Franjo citira samoga sebe. Svi ostali odjeljci su ostali izvori, od Paula Ricoeura preko Karla Rahnera i Ivana Pavla II. (citirano manje od 20 puta u dokumentu od 43 000 riječi!), do Kongregacije za nauk vjere.
Ovo je, iskreno govoreći šokantno.
To je kao da je 2013. nulta godina.
Moramo priznati činjenicu da Pape imaju tendenciju da sami sebe citiraju. To je zato što su se često u drugim dokumentima bavili istim pitanjima. Zato možemo pogledati te prethodne dokumente da vidimo koji su im temelji. Takoreći, slijedimo nit kroz labirint.
Čini li činjenica o citiranju samoga sebe encikliku manje vrijednom? Apsolutno ne. Ali kada potpisnici (koji su službeni potpisnici) dokumenta stave svoj potpis na nešto gdje postoji mnogo pozivanja na samoga sebe, onda možda imamo problem.
Jer poslije svega, nađemo se u situaciji u kojoj se češemo po glavi i pitamo se… Ono što se tvrdi bez dokaza, može se i bez dokaza poreći (gratis asseritur, gratis negatur)?
