Ako vam je možda promaknuo članak u Slobodnoj Dalmaciji o počecima karijere premijera Zorana Milanovićeva i njegovom prijelazu s ‘faksa na posao’ donosimo vam ga ovdje u cijelosti. Zanimljivo kako se čovjek bez problema zaposlio, napredovao, pa ubrzo postao šef stranke i konačno predsjednik vlade.
(Netko bi rekao da je klasičan primjer tatinog sina, a meni se u glavi vrti refren jedne pjesme od Zabranjenog Pušenja…)
GLAVIČKA VEZA
Milanovića je u diplomaciju ‘gurnuo’ Canjuga
Oko štorije o zaposlenju Zorana Milanovića u Ministarstvu vanjskih poslova (MVP) posljednjih desetak godina raspredale su se najrazličitije, nerijetko spektakularne konstrukcije.
Ona posljednja tvrdi da je Milanovića u prestižnu državnu službu zapravo namjestio Josip Perković, bivši šef Udbe kojemu je Franjo Tuđman povjerio gradnju obavještajnog aparata u samostalnoj Hrvatskoj. Veza je, po toj interpretaciji, bio Milanovićev otac Stipe, koji je tijekom socijalizma pripadao drugom ešalonu partijskih dužnosnika, a te 1993. godine, kao član HDZ-a, radio u kabinetu ministra prosvjete Vlatka Pavletića.
Inzistiranjem na zakonu koji je ponio Perkovićevo ime Milanović se danas, kaže teorija zavjere, odužuje za davno učinjenu uslugu.
Nemoguć scenarij
Ovakav scenarij nije bio moguć najmanje zbog tri razloga. Iako je bio član Partije, Stipe Milanović nije bio netko koga su pripadnici jugoslavenskih tajnih službi držali kao “svojega”. Upravo suprotno. Ovaj Glavičanin bio je šef kabineta Mike Tripala, u Karađorđevu odstranjenog hrvatskog proljećara, družio se s braćom Veselicama – Vlado mu je čak bio i vjenčani kum – a prijateljevao je i s disidentom Stjepanom Mesićem.
Nikada nije prešao granicu zbog koje se išlo na robiju, a svjedoci tvrde kako je i Veselici jasno rekao da su njegovi zahtjevi preradikalni. Ipak, agentima Titovih tajnih službi prije je bio sumnjivac nego netko komu će jednom trebati praviti usluge.
Zoran Milanović, tada još netom diplomirani pravnik frustriran pripravničkim poslom na zagrebačkom Trgovačkom sudu, u Ministarstvo vanjskih poslova zaposlen je na intervenciju Ivana Šimonovića. Bivši pomoćnik ministra Zdenka Škrabala, a sadašnji pomoćnik glavnog tajnika UN-a, tih je dana zagovarao da se u državnu službu regrutiraju ponajbolji studenti Pravnog fakulteta, kako bi se, uz dužnosnike koji su u Ministarstvo dolazili po političkoj liniji, pokušala stvoriti i kvalitetna baza budućih profesionalnih diplomata. Nešto ranije po istom je ključu i uz preporuku fakultetskih profesora posao dobio i Milanovićev vjenčani kum Joško Klisović.
Zadnja stepenica u Milanovićevu prijemu na pripravnički posao bio je formalni razgovor s Ivom Sanaderom, tada pomoćnikom ministra, koji je poslije prepričavao da ga je Milanović tog hladnog siječanjskog dana 1993. godine izrijekom pitao treba li se učlaniti u HDZ. Sanader mu je, barem je tako tvrdio, odgovorio da to nije uvjet za posao u MVP-u.
Osim što nema osobnih razloga oduživati se Perkoviću, Milanović i sam duboko prezire komunizam i doista je malo vjerojatno da je na izigravanju europskog uhidbenog naloga toliko dugo, uporno i tvrdoglavo inzistirao zbog toga da zaštiti šefa obavještajne službe iz toga totalitarnog doba. U trenutku kada je shvatio da se njegovi potezi vezuju uz zaštitu bivšeg udbaša, premijer je odlučio izmijeniti Ustav i u njemu ukinuti zastaru za politički motivirana ubojstva.
Ondje gdje je Milanoviću u njegovu usponu pomogla intervencija sa strane nije bio njegov primitak u MVP, nego odlazak u Bruxelles 1996. godine, u hrvatsku diplomatsku misiju pri EU-u i NATO-u. Stipe Milanović je, naime, od tada moćnog HDZ-ovca Zlatka Canjuge ishodovao preporuku za svojeg mladog i ambicioznog sina koji se po svaku cijenu želio domoći Bruxellesa, ali mu je nedostajala politička zaleđina.
Canjuga je Milanovića seniora poznavao preko svoje supruge Piruške Canjuge, koja je također dolazila iz Glavica, istog sela kod Sinja, i živjela samo nekoliko kuća udaljena od Milanovićeve, pa je tadašnji Tuđmanov savjetnik spremno “pogurao” mladog Milanovića i poslao traženo pismo. I budući hrvatski premijer završio je u Bruxellesu, gdje je ostao do 1999. kada se, u povečerje Tuđmanova režima i netom nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, učlanio u SDP. Ostalo je, rekli bi Amerikanci, povijest.
