Listajući udžbenik za katolički vjeronauk šestog razreda osnovne škole, zapazio sam pod naslovom Euharistija ovaj tekst:
“U razdoblju od 6. do 9. stoljeća obred i molitve postaju još jasnije i preciznije određene. Euharistija se slavila na latinskom jeziku, koji jednostavniji vjernici nisu razumjeli. Obred euharistijskog slavlja tako se sve više udaljavao od naroda, koji više nije mogao aktivno sudjelovati u njemu. Vjernici su se sve manje pričešćivali, a misa je često bila doživljavana više kao obveza nego kao radostan susret s Gospodinom. Jedan od znakova toga udaljavanja bio je i položaj svećenika, koji je tijekom cijele mise bio vjernicima okrenut leđima. Tako je bilo tijekom mnogih stoljeća, sve do velike liturgijske obnove koja se dogodila na Drugom vatikanskom koncilu.” (85. str.)
Hmm… Budući da je udžbenik pisan za vrijeme pontifikata Benedikta XVI.-a pošao sam provjeriti što je Sveti Otac imao za reći o ‘problematici’ svećenika koji je okrenut leđima. Pa sam naišao na ovo:
“Okretanje svećenika prema narodu pretvorilo je zajednicu u samodostatan zatvoren krug. U svom vanjskom obliku, to nas više ne otvara prema onome što je pred nama i gore, nego je zaključano u sebi. Zajedničko okretanje prema istoku nije bilo “slavljenje prema zidu”, to ne znači da je svećenik “bio leđima okrenut narodu”: i sam svećenik nije bio smatran toliko važnim. Jer baš kao što je zajednica u sinagogi gledala zajedno prema Jeruzalemu, tako su u kršćanskoj liturgiji vjernici gledali zajedno “prema Gospodinu”. (Duh liturgije, ch. 3)
Isto tako sam prije nekoliko dana pročitao jedno svjedočanstvo američkog župnika koji se odlučio na jedan hrabar potez (budimo realni) kada je uveo ad orientem slavlje za sve mise u svojoj župi. Sumnjam da je i jednom župniku (oprostite mi ako griješim) u Hrvatskoj ovo ikada palo na pamet, ali kako bilo, rezultati u ovoj župi su impresivni pa sam odlučio pismo prevesti.
Dragi Oče,
Htio sam vam pisati kako bih vas informirao o nevjerojatnoj stvari koju Bog čini ovdje …
Godinu dana je prošla a rezultati su pristigli.
Prošlo je nešto više od godinu dana od kada smo uklonili samostojeći oltar i odlučili slaviti sve naše mise ad orientem. Bez sumnje, bio je to veliki skok vjere, jer sam jednostavno vjerovao u Božju providnost.
Početne reakcije nekih starijih vjernika su mi pomalo kidale živce. U biti, nekolicina njih odlučila je više ne dolaziti ovamo pa su sada raspršeni po drugim župama.
Osim toga, uopće ne znam kako bih počeo nabrajati sve plodove ovog poteza.
Prvo, duhovne prednosti su ogromne. Naša župa ima osjećaj da doista štujemo Boga, a taj se osjećaj jednostavno čini pravilnim. To se jasno vidi u mnogim stvarima, kao npr. u ministrantima koji su pobožniji i precizniji. Ljudi su počeli ranije dolaziti na misu moliti krunicu, a mnogi ostaju u crkvi i nakon mise u molitvi zahvalnosti. Svatko čini “prave” geste (klanjanje i dr.) u odgovarajuće vrijeme. Gotovo svatko se počeo, uglavnom samo posljednjih godinu dana, fino odijevati za misu. Čini se kako se svake nedjelje još po jedna žena odluči nositi veo – i to na Novus Ordo! A upravo smo imali preko 300 ljudi koji su prošli kroz 33 dana pripreme radi posvete Isusu po Mariji!
Naš zbor se udvostručio tijekom protekle godine, a oni su počeli pjevati polifoniju tako lijepo da mislim kako bi trebali napraviti CD. Čak se i naš muški zbor povećao od 7 članova na gotovo 20 samo protekle godine. A ti ljudi su postali kao “Združena Braća”, pa se okupljamo kod mene jednom mjesečno uz “pivo i cigare”… Gotovo svi od njih su mladi, obrazovani ljudi pa razgovaramo o pitanjima vezanim uz Crkvu i pokušavamo riješiti sve problema svijeta.
Nisam pogledao statistike, ali čini mi se kako je u razdoblju od samo ove jedne godine, prosječna starost naših župljana pala sa 65 na 35, jer otkriva nas veliki broj mladih obitelji i dolazi u našu župu. Kako je divno čuti šuškanje i gugutanje malenih vjernika tijekom mise! Tajnica mi je komentirala kako joj se čini da se po jedna nova mlada obitelj pojavljuje svaki tjedan.
Prošle godine, naše financijsko vijeće je preporučilo da počnemo s posebnom kampanjom darivanja jer smo počeli osjetno osjećati posljedice ekonomske krize u zadnjih pet godina. Zamolio sam ih da pričekaju godinu dana, kako bi vidjeli hoće li biti učinka nakon uvođenja misnog slavlja ad orientem. Oni su nevoljko pristali. Godinu dana kasnije, nedavno smo imali sastanak financijskog vijeća i – vjerovali ili ne – doprinosi su se povećali za 45 % u jednoj godini.
Ne mogu reći da će se ovo dogoditi u svakoj župi koja odluči preuzeti rizik i krenuti u ovom smjeru, ali ja sam htio, da ovo bude priča o jednoj župi koja je predala sve svoje povjerenje Bogu, i svjedočio sam kako je Bog blagoslovio ovaj potez u kojem mu dajemo veće poštovanje na misi, osobito slaveći ga ad orientem.
Ad Majorem Dei Gloriam !
