Na ovu hiperboličnu tvrdnju moglo bi se odgovoriti prigovorima. Sigurno je vjera puno više od mise!…
Hilaire Belloc poznat je po mnogim izrekama, no možda je najpoznatija — i među najviše kritiziranim — njegova tvrdnja: „Europa je vjera, a vjera je Europa“.
U prirodi je hiperbole da bude pretjerana. Sam modus operandi Belloca, ali i Chestertona, bio je reći ekstremne, provokativne stvari koje su nesigurno stajale na jednoj nozi istine. Svi znamo da se vjera u naše vrijeme ukorijenila na mnogim mjestima osim u Europi. Znamo da se Mala Azija, to jest, današnja Turska, jedva “broji” kao Europa, ali to je mjesto gdje je procvjetalo rano kršćanstvo.
Ipak, Bellocova izjava je više istinita nego lažna, što je i sam Joseph Ratzinger priznao (ne s izričitim osvrtom na Belloca, naravno, već s osvrtom na raspravu o helenizaciji i dehelenizaciji). Katolička vjera cvjetala je prije svega u zemljama koje su nekoć bile u zagrljaju Rimskog Carstva, a Europa je najljepši plod ovog rimskog čuda. Kao što je Benedikt XVI. rekao u svom govoru u Regensburgu:
„Ovo unutarnje približavanje između biblijske vjere i grčkog filozofskog mišljenje bio je događaj od odlučujuće važnosti ne samo sa stajališta povijesti religija, nego i sa stajališta svjetske povijesti – to je događaj koji se nas i danas tiče. S obzirom na ovu sukladnost, ne čudi da je kršćanstvo, unatoč svom podrijetlu i nekim značajnim razvojnim etapama na Istoku, konačno preuzelo svoj povijesno odlučujući karakter u Europi. Možemo to izraziti i obrnuto: ova sukladnost, s naknadnim dodatkom rimskog nasljeđa, stvorila je Europu i ostaje temelj onoga što se s pravom može nazvati Europom“.
Dopustite mi da predložim analognu izjavu: „Misa je vjera, a vjera je misa“.
Na ovu hiperboličnu tvrdnju moglo bi se odgovoriti prigovorima. Sigurno je vjera puno više od mise! Vjera je zapravo pravovjerna dogma; to je život oblikovan Dekalogom, proživljen u mnogim stanjima, zvanjima i prijateljstvima; to je pobožnost, meditacija, molitva bez riječi. Uistinu, postoji mnogo toga što još spada u liturgiju: tu je liturgija časova – brevijar, tu su drugi sakramentalni obredi, blagoslovi, procesije, pokore, hodočašća…
Međutim, nitko zapravo ne može osporiti činjenicu da je misa goruće srce vjere, osovina, srž, žarišna točka, vrhunac i žarište – fons et culmen. Jednom kada znamo da je Isus tu – da On vlada kao Kralj u našoj sredini s oltara i u Svetoj Euharistiji – znamo da sve stvari u ovom svijetu hodočašća kulminiraju i trebaju kulminirati u svetoj misnoj žrtvi. Misa, sama po sebi, izražava dogmatski sadržaj i doksološku svrhu naše vjere. To je sažetak, sinopsis, sinaksis – skupovi prvih kršćana na molitvu.
Sv. Leonardo Portomauricijski napisao je u svojoj popularnoj raspravi „Skriveno blago“:
„Misna žrtva je duša vjere, središte katoličke vjere, sažetak svega dobrog i lijepog što se nalazi u Crkvi Božjoj. Znate li što je sveta žrtva? To je zbroj kršćanstva, duša vjere, središte katoličke vjere, veliki cilj svih njezinih kanona, njezinih ceremonija i njezinih sakramenata: to je, jednom riječju, sažetak svega što je dobro i lijepo u Crkvi Božjoj“.
U povijesti je liturgija funkcionirala upravo tako kako kaže biskup William Slattery, koji je citirao Christophera Dawsona:
„Utjecaj starog obreda nije bitan samo zbog činjenice da je to misa, već i zbog činjenice da je to ovaj konkretni obred, ovaj “drevni obred”, jasno definiran složeni obred koji utjelovljuje sve što [zapadni] kršćanski svijet posjeduje, a to su: doktrina i poezija, glazba i umjetnost [koja] je bila pretočena u liturgiju, oblikovana u organsku cjelinu koja se usredotočila na božanske tajne”. (Heroizam i genijalnost: Kako su katolički svećenici pomogli u izgradnji—i mogu pomoći u ponovnoj izgradnji—zapadne civilizacije, citirajući Dawsona, The Formation of Christendom)
Tradicionalni katolici (da, ova fraza je opravdana) ponekad se kritiziraju da “previše raspravljaju“ o detaljima u misi. Zašto ljudi uvijek govorite o tradicionalnoj latinskoj misi ovo ili ono? Kao da misle samo na jedno!
Pa, naravno, ne razmišljamo samo o jednoj stvari. Ako je netko oženjen, ima ženu i djecu o kojima treba razmišljati, pomagati, brinuti se. Ako ima posao, mora mu se posvetiti i izvršiti ga. Ako studira, ima svoje studije; ako predaje, on priprema svoju nastavu. I tako dalje. Ali tradicionalni katolik intuitivno opaža, intelektualno shvaća i strastveno osjeća da je misa konkretni simbol i predstavlja unum necessarium – samo je ona (jedno) potrebna(o). Tradicionalni katolik zna da će, ako je misa kakva treba biti, sve druge stvari pronaći način da dođu na svoje mjesto oko nje, poput željeznih strugotina privučenih magnetom ili tijela privučenih težištu. S ništa manje sigurnosti zna da će se, ako ne bude kako treba, sve druge stvari oko njega raspasti, odletjeti od njega, srušiti se u kaos.
Katoličanstvo u koje se potpuno vjeruje i koje se potpuno živi usmjereno je prema misi u njezinom punopravnom obliku; katoličanstvo u stanju propadanja udaljeno je od mise, raspada se i lomi. To se, nažalost, može dogoditi čak i unutar mise, kada određene radnje, prakse, običaji, prilagodbe, inkulturacije uzrokuju njezino raspadanje u ambijentu liberalnog svjetonazora, horizontalnog okruženja, usmjerenosti prema trenutku vjerskog nadahnuća, kada misa postane projekt odsjeka u nekoj instituciji ili ideološko oruđe Dikasterija.
Doista, misa je mikrokozmos u kojem vidimo odraz makrokozmosa Crkve. Kako ide misa, tako ide i Crkva. Misa je središte onoga što katoličanstvo definira kao religiju — kao pravu religiju koja nudi istinsku žrtvu Isusa Krista, u kontinuitetu s Izabranim narodom koji u vjeri traži Njega, s Njegovim apostolima koje je On zaredio, i s Crkvom koju je Njegov Duh vodio tijekom dvije tisuća godina bogoslužja.
Završit ću s prekrasnim citatom iz dnevnika benediktinca Pija de Hemptinnea, učenika poznatog benediktinskog opata Columba Marmiona:
„Iako se Isus Krist, Veliki svećenik, pojavio samo jednom na zemlji, da prinese svoju veliku žrtvu na Kalvariji; ipak, svaki dan se pojavljuje u osobi svakoga od svojih službenika, da obnovi svoju žrtvu na oltaru. Na svakom se oltaru, dakle, vidi Kalvarija: svaki oltar postaje uzvišeno mjesto, Svetinja nad svetinjama, izvor svake svetosti. Tamo svi moraju ići tražiti Život i tamo se svi moraju stalno vraćati, kao izvoru Božjeg milosrđa. Oni koji su privilegirani učenici Učitelja, nikada ne napuštaju ovo sveto mjesto, nego ondje pronalaze prebivalište, blizu oltara, tako da se nikada ne moraju udaljiti od njega; takvi su redovnici, čija je prva briga podići hramove dostojne da se u njima postave oltari. Udomivši se u Svetištu, posvećuju svoj život bogoslužju i svaki dan okupljaju se oko oltara za svetu žrtvu.
Ovo je događaj dana, središte u koje se svi časovi brevijara, kao što je činjeno kroz stoljeća, okupljaju kao časovi pripreme i iščekivanja u znak sjećanju na pohvalu božanskom – časovi započinju s jutarnjom molitvom pohvale (Laude), zatim slijedi treći čas (oko 9 sati ujutro), šesti čas (oko podneva) i deveti čas (oko 15 sati), večernja molitva (Vespere) i povečerje (Compline), oni teku u radosti zahvalnosti sve do zalaska sunca kada redovnici pjevaju o spuštanju noći.
Tako prolaze dani života, u podnožju oltara; tako ljudski život nalazi svoju veličinu i svoju svetost u istjecanju, da tako kažemo, na oltaru, ondje se miješaju s tom Predragocjenom Krvlju koja se svakodnevno prolijeva na tom posvećenom mjestu: jer, ako je ljudski život bezvrijedan kao kap vode, kada se izgubi u Krvi Kristovoj, dobiva beskrajnu vrijednost i može zaslužiti božansko milosrđe za nas. Tko zna što je oltar, od njega uči živjeti; živjeti uz oltar znači biti svet, ugoditi Bogu — popeti se na oltar radi obavljanja svetih misterija znači biti odjenut u najuzvišenije dostojanstvo nakon onoga Sina Božjega i Njegove svete Majke“.
(Benediktinska duša: Životopis, pisma i duhovni spisi o. Pija De Hemptinnea, str. 145–147).
