Neki dan smo dobili zanimljiv mail jednog našeg čitatelja iz Njemačke: radi se o najnovijoj ponudi u njihovoj obližnjoj crkvi kraj Frankfurta- blagoslov životinja, gdje se pozivaju svi zainteresirani da dovedu kućne ljubimce na misno slavlje. (Sa strane možete vidjeti i oglas u župnom listiću.)
I dok se župnik veseli zajedničkoj misi s vlasnicima i njihovim ljubimcima, postavlja se pitanje smije li se to uopće?
U Zakoniku svakako ništa ne piše- valjda se računalo na zdrav razum. (A kako izgleda kad ga baš i nema možete vidjeti na ovom linku- tekst je na njemačkom.)
Potaknuti ovim najnovijim inovacijama u liturgiji odlučili smo objaviti članak Životinje na bogoslužju? dr. Zvonka Pažina, župnika u Čepinu i profesora liturgike na KBF-u u Đakovu. Članak je prvotno objavljen na portalu Vjera i djela.
Prvo, vjernik dolazi u crkvu kao mjesto sabranosti. Nazočnost životinja tome sigurno ne bi pridonijelo (zamislimo samo da svatko sa sobom povede svoga psa!). Konačno, ljudi ne idu sa psima na koncerte, u kazalište, na liječnički pregled, ne vode ga sa sobom na svoje radno mjesto…
Drugo, to ne bi bilo dobro ni za same životinje koje bi se našle u jednom tijesnom prostoru. Druga je stvar, kada se – prema starome običaju – vrši blagoslov životinja o spomenu sv. Antuna Pustinjaka, ali to je redovito izvan crkve.
Treće, i najpitomije životinje mogu izazvati strah kod dugih, pogotovo djece, ali i alergijske reakcije…
Na koncu McNamara podsjeća da Katekizam Katoličke Crkve o životinjama u br. 2415-2418 govori da su i životinje Božja stvorenja, te – iako je dopušteno da ih čovjek koristi za izradu odjeće i za hranu – čovjekovo gospodstvo nad životinjama nije posvemašnje. Zato je protivno ljudskom dostojanstvu mučenje životinja, ali u isto vrijeme trošenje neumjerene količine sredstava za te iste životinje na uštrb ljudskih potreba. Katekizam zaključuje: „Može se voljeti životinje; ne može im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama.“ Pema tome, zaključuje se, crkva nije mjesto gdje trebamo pokazivati poštovanje prema životinjama.
Što reći o ovim pitanjima? Može izgledati da je ova rasprava nepotrebna. Ne možemo od crkve načiniti Noinu arku! Kako bi to izgledalo kada bi svaki vjernik poveo neku životinju u Crkvu? Čini mi se da ovo pitanje postaje ipak sve važnije.
Stariji se mogu prisjetiti. I u nas je bio običaj blagoslova domaćih životinja o blagdanu sv. Antuna Pustinjaka. Sve donedavno bili su neki ostaci toga blagoslova. Tako su u Oprisavcima seljaci o blagdanu Antuna Pustinjaka u velikom broju dolazili u crkvu i molili za svoje domaće životinje. U Podvinju su sve donedavno o blagdanu sv. Antuna Padovanskoga oko crkve vodili konje. U Italiji je bio veoma raširen blagoslov domaćih životinja o blagdanu sv. Antuna Pustinjaka, običaj koji se ponovno pokušava oživjeti kao npr. u slučaju rasnih konja.
Sve dovde stvar je jasna. Domaće su životinje seljaku značile život. Kao što su tražili blagoslov polja, jednako im je tako bio važan blagoslov domaćih životinja. Istom logikom se danas blagoslivljaju automobili, radionice i tvornice.
Već je bilo rečeno: u prošlosti se životinje nisu uvodile u crkvu, pa tako ne treba biti ni danas.[1] Iako po sebi ne bi trebalo biti poteškoća glede blagoslova takozvanih kućnih ljubimaca (kao što smo čitali da se ove godine jednom zgodom zbilo u Zagrebačkoj nadbiskupiji), problem je, po mom mišljenju, upravo u tome što se te životinje smatra ljubimcima. Naime, već su neki svećenici doživjeli kod blagoslova obitelji da ljudi kućnog ljubimca ubrajaju među članove obitelji. Radi se o očitoj degradaciji našega i cijeloga zapadnoeuropskog društva. U općoj depopulaciji gdje ljudi sve kasnije ulaze u brak, gdje se rađa sve manje djece, ljudi se usredotočuju na kućne ljubimce koji su – štogod rekli ljubitelji životinja – surogat za djecu. Roditi i odgojiti dijete pravi je pothvat što traži puno zauzimanje roditelja, društva, Crkve. Budući da mnogi ne žele preuzeti tu odgovornost – koja ometa njihov komoditet! – ljudi se odlučuju za kućne ljubimce, jer duboko u sebi imaju potrebu za nekoga se brinuti i nekoga odgajati. Zato je institut kućnih ljubimaca (ne domaćih životinja!) veoma privlačan. Životinja ne postavlja neugodna pitanja, nema neopravdanih izostanaka u školi, ne puši, ne postavlja u pitanje autoritet. Da skratimo: pas uvijek maše repom, a mačka zadovoljno prede.[2]
Zato, u ovom protuobiteljskom i protunatalitetnom ozračju ne mogu zamisliti svećenika koji bi blagoslivljao „kućne ljubimce“: pse, mačke, hrčke, guštere, udave, pauke, miševe, vijetnamske svinje i što već ljudima služi kao surogat za obiteljski život i roditeljsku skrb. Time bi, i nesvjesno, podržavao takve stavove koji se protive naravi braka i obitelji, onako kako to Crkva vjeruje i naučava.
Prema tome, smatram neprimjerenim blagoslivljanje takvih životinja, a posvema neprihvatljivim i nezamislivim uvođenje bilo kakvih životinja u crkvu (tu bi se možda mogli jedino provući „crkveni miševi“).
[1] Izuzetak bi mogli biti psi vodiči za slijepe. Njima je pas pomagalo, kao drugima naočale. Uz to ti su psi izuzetno dobro dresirani i ni u kojem prostoru ne čine neprilike. Međutim, i u ovom bi slučaju bilo prikladnije da netko iz obitelji ili susjedstva pomogne slijepoj osobi doći na misu.
[2] Evo jednog osječkog apsurda: neki aktivisti uporno traže donacije za hranu za azil za pse govoreći o nekoj vrsti „humanosti“. Postavlja se pitanje: koliko je pilića i inih životinja platilo glavom da bi ti „slatki“ psi dobili hranu?
