Donosimo odlomak iz Prve Apologije svetoga Justina Mučenika, najplodnijeg i najpoznatijeg apologeta 2. stoljeća. Katolička Crkva ga slavi kao sveca, mučenika i ubraja ga među Crkvene Oce. Njegova dva najpoznatija djela su “Prva apologija” i “Druga apologija” prema kojima je bio prvi koji je branio kršćansku misao pred poganima. Izabrani odlomak prikazuje osjećaj duha koji se osjećao u podzemnim kršćanskim zajednicama.
Zanimljiv je iz dva razloga.
Prvi je očito opis života ranih kršćana koji su svoju vjeru morali živjeti u tajnosti.
Drugi je da je misa kakvu danas znamo tako lako prepoznatljiva, nevjerojatno je pomisliti da postoje oni koji kršćanstvo mogu izjednačiti s bilo čime osim s našom euharistijskom vjerom. Čitati ovo i poricati znači poricati očitu stvarnost koju je Justin pokušavao prenijeti Rimljanima u svojoj Apologiji.
»Tko uzvjeruje i prijeđe k nama, njega krstimo i vodimo onamo tzv. braći na okupu. Tu vršimo zajedničke molitve i za sebe i za prosvijetljenog i za sve druge svud na svijetu svom revnošću, ne bismo li dostojni bili, te spoznavši istinu, budemo po djelima svojim dobri građani i čuvari zapovijedi te se ovako spasimo vječnim spasenjem. Iza molitve pozdravimo jedan drugog cjelovom. Onda se starješini braće donese kruh i kupa vode i vina. On to uzme i k nebu šalje hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga, i zahvaljuje mnogim riječima, što smo dostojni pronađeni primiti ovo od njega; Kad svrši molitvu i zahvalu, nazočni narod prihvati i klikne: Amen. Amen pak znači u židovskom: Bilo tako! A kad starješina svrši zahvalu te sav narod prihvati, tzv. đakoni dijele svakom nazočnom od prikazana kruha i vina i vode, a nose i nenazočnima.
I sama se ta hrana zove u nas Euharistija. Nitko je drugi ne smije s nama dijeliti doli onaj, koji uzvjeruje, da je istinit nauk naš, i koji je okupan kupelju za oproštenje grijeha i za preporod, te tako živi, kako je Krist naredio. Mi naime to ne uzimamo kao običan kruh niti kao običan napitak. Nego kao što je po božanskom Logosu utjelovljeni Isus Krist, Spasitelj naš, imao i tijelo i krv za spasenje naše, tako je također, prema primljenoj nauci našoj, posvećena po molitvenoj riječi njegovoj hrana, kojom se tijelo i krv naša hrane po preobraženju tijelo i krv onog utjelovljenog Isusa. Apostoli su naime u napisanim svojim zapamćenjima, što se zovu Evanđelja, naučili, da im je to tako naloženo, tj. da je Isus uzeo kruh, zahvalio i rekao: Ovo činite na moj spomen! Ovo je tijelo moje; a isto tako, da je uzeo čašu, zahvalio i rekao: Ovo je krv moja. — I samo njima da je to predao…
A mi poslije toga naprijed vazda jedan drugomu dozivamo to u pamet; pa ako smo imućni, brinemo se za sve potrebne, te se vazda držimo zajednice međusobom. I za sve, što jedemo, hvalimo Tvorca svega po Sinu njegovu Isusu Kristu i po Duhu Sv. I na dan sunca (tj. u nedjelju) sastajemo se svi, boravili u gradu ili na selu, te se čitaju Spomeni apostolski ili proročki spisi, koliko vrijeme dopusti. Onda kad štilac prestane, starješina nas u svom govoru opominje i potiče, da se ugledamo u one primjere. Iza toga ustajemo svi skupa i vršimo molitve. I kako smo prije rekli, poslije molitve donese se kruh i vino voda, te starješina šalje Bogu molitvu uz zahvalu, kako god može (tj. improvizirajući). A narod prihvati, govoreći Amen. Od posvećenoga se svakomu dijeli, a nenazočnima šalje se po đakonima. Imućni i tko hoće, davaju, svatko po miloj volji. Što se skupi, to se pohrani u starješine; a on se brine za siročad i udovice i jadnike, što su bolesni ili drukčije stradaju, pa i za uznike i nadošle strance, uopće se on brine za sve oskudne.
U nedjelju pak dolazimo svi na sastanak, jer je to prvi dan, kad je Bog krenuo mrak i pratvar te stvorio svijet, a Isus Krist, Spasitelj naš, istoga dana uskrsnuo od mrtvih; jer uoči subote razapeše ga, a poslije subote, u nedjelju ukaza se svojim apostolima i učenicima, te ih nauči ovo, što i vama na pretres predajemo».
Sv. Justin „filozof i mučenik“
