Početkom ove godine, doživjeli smo apsolutno neviđenu sliku u povijesti Katoličke crkve. Sprovod jednog pape kojim predsjeda drugi papa. Slika koja zadire u samu bit papinstva, za koje je Isus Krist kanio da bude jedno i nedjeljivo.
U intervjuu danom Bruni Vespi na Veliki petak 2005., dok je još bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger izjavio je da je „pontifikat jedinstvena odgovornost koju je Gospodin povjerio odabranima, a koje samo Gospodin može voditi“. Osam godina kasnije, međutim, 11. veljače 2013., kao “grom iz vedra neba”, prema riječima tadašnjeg dekana kardinalskog zbora Angela Sodana, stigla je objava o ostavci pape Benedikta XVI. Ima onih koji su uvjereni da uzroke ostavke Benedikta XVI. treba tražiti u raznoraznim pritiscima, koji su (navodno) na njega vršeni. Ali u intervjuu s Peterom Seewaldom, objavljenim kao knjiga Posljednji razgovori, Benedikt XVI. je ponovio: „Sve su to potpune besmislice… nitko me nije pokušao ucijeniti. Da je to pokušano, ne bih otišao”. Odluka je, uvijek je ponavljao, donesena u punoj i svjesnoj slobodi.
Leži li uzrok ostavke u psihofizičkoj iscrpljenosti pape Benedikta XVI.? Mnogi protivnici papine ostavke tvrde da je Benediktov postpontifikat trajao još deset godina– duže od njegova pontifikata – i sa svojih devedeset pet godina bio je najdugovječniji papa Crkve. Štoviše, Benedikt je zadržao dojmljivu lucidnost sve do trenutka svoje smrti, što je vidljivo iz jednog od njegovih posljednjih dokumenata: pisma od 6. veljače 2022. u kojem piše da se sprema „samouvjereno proći kroz mračna vrata smrti”, upućujući apel da „ostanemo čvrsti u vjeri” i ne dopustimo da nas zbune lažnom znanošću i lažnom teologijom.
Odricanje od vođenja Crkve stoga ostaje neobjašnjivo, ali bremenito posljedicama. U deset godina nakon Franjina izbora, Benedikt je koristio naslov „papa emeritus“ i nastavio nositi bijelu reverendu i davati apostolski blagoslov, sugerirajući ideju da je i dalje papa. Zatim umirovljeni papa umire i njegov nasljednik predvodi njegov sprovod, ali i on je bolestan, u invalidskim kolicima, a njegov pontifikat se bliži kraju. Čini se da svjetlo sumraka pada na Crkvu. Kako se može zanijekati objektivno slabljenje institucije papinstva u percepciji običnih vjernika?
Danas je sve što je Benedikt XVI. učinio u osam godina svoje vladavine prekriveno sjećanjem na ono što nije učinio u proteklom desetljeću, a dominira slika dvojice papa koje masovni mediji predstavljaju kao gotovo u usklađenom jedinstvu. Pa ipak, papa Benedikt XVI. je bio papa hermeneutike kontinuiteta i nepogovornih načela, obnovitelj liturgije, kritičar diktature relativizma i branitelj Zapada; zatim imamo papu Franju koji ne podnosi konzervativce i koji potiče progresivne teologe, koji je otvoren prema homoseksualcima, rastavljenima i ponovno vjenčanima, papa ekologije, imigracije i Trećeg svijeta. Ako su ova dva različita načina predstavljanja Evanđelja suvremenom čovjeku izazvala doktrinarne, pa čak i kanonske kontroverze među vjernicima, tome je pridonio i suživot u Vatikanu, koji kao da je predlagao izbor između dva stijega, zaboravljajući da je u prošlosti povijest Crkve vidjela odstupanja — čak i oštra — između pontifikata, kao što se dogodilo s onima Lava XIII. i sv. Pija X. ili s onima Pija XII. i Ivana XXIII. Pape su ljudi i njihove razlike ne treba naglašavati do te mjere da se stvara predodžba kako danas postoje dvije suprotstavljene Crkve, Benediktova i Franjina, jer, kao što postoji samo jedan Kristov namjesnik, tako postoji i samo jedna Crkva: katolička, apostolska i rimska.
Usprkos tome, misterij ostaje i s njim se treba suočiti uz razmišljanje i molitvu, a ne s čitanjem žutog tiska. Pravi kršćanski filozof posjeduje ono što je o. Réginald Garrigou-Lagrange (1877. – 1964.) definirao kao “osjećaj za misterij“, što znači da osoba ima svijest da ne mora sve rigorozno objasniti razumom. Katolička vjera je razumna, ali razum se zaustavlja na pragu neshvatljivog. Zato katolička tradicija, odbacujući fideizam, koji predstavlja volju kao potrebno sredstvo da se vjeruje nasuprot razumu, osuđuje takav oblik racionalizma koji razumu povjerava zadaću objašnjenja cjeline vjere.
Još jedan veliki teolog, p. Matthias Scheeben (1835. – 1888.), u poznatom djelu Misteriji kršćanstva, navodi da „što kršćanstvo postaje uzvišenije i božanstvenije, to neiscrpniji, nedokučiviji i tajanstveniji njegov sadržaj mora biti”. Ipak, objašnjava on, ako nismo u stanju proniknuti u tajnu, uzrok nije u samoj tajni, koja je sama po sebi istina, nego u slabosti našeg uma. Misteriji su istine koje izmiču našem pogledu ne zbog svoje tematske nejasnoće, već radije zbog uzvišenosti i ljepote, kojoj ni najoštrije ljudsko oko ne može prići, a da ne bude zaslijepljeno. Benedikt XVI. je u govoru od 21. studenoga 2012. podsjetio da „misterij nije iracionalan, nego preobilje istine. Ako, promatrajući misterij, razum vidi tamu, to nije zato što u otajstvu nema svjetla, nego zato što ga je previše”.
Među otajstvima kršćanstva, koja su predmet teologije, nalazi se otajstvo Crkve: otajstvo, navodi dalje Scheeben, veliko i čudesno po svojoj naravi, po svojoj strukturi, po svojoj kreposti i djelovanju. I možda nikada kao u ovom povijesnom trenutku misterij nije tako obavio mistično tijelo Kristovo, stvarnost istodobno ljudsku i božansku i stoga superiornu krhkosti ljudskog uma.
Benedikt XVI., ili jednostavnije Joseph Ratzinger, preminuo je 31. prosinca, posljednjeg dana u godini u kojoj se u liturgiji slavi spomendan svetog Silvestra (314. – 336.), prvog pape u razdoblju nakon što je Konstantin dao kršćanima slobodu. Svetom Silvestru, u ovom času strepnje i neizvjesnosti, upućujemo riječi Dom Prospera Guérangera (1805. – 1875.):
„Pontifeksu mira, iz mirnog prebivališta u kojem počivaš, poručujem ti da pogledaš na Crkvu Božju potresenu najstrašnijim olujama i da preklinješ Isusa, kneza mira, da stane na kraj tako okrutnom nemiru. Neka usmjeri svoj pogled na taj Rim koji tako voliš i koji brižno čuva tvoju uspomenu; da štiti i usmjerava njezinog papu. Neka ona pobijedi lukavstvo političara, nasilje tirana, zamke krivovjeraca, podmuklost raskolnika, ravnodušnost svjetovnjaka, labavost kršćana. Neka je časna, voljena i slušana. Neka se veličanstvo svećeništva ponovno uspostavi, duhovna moć bude emancipirana, sila i milosrđe udruže ruke, Božje kraljevstvo konačno započne na zemlji i da postoji samo jedno stado i jedan Pastir. Bdij sv. Silvestre, nad svetim pologom vjere koji si tako u potpunosti čuvao; neka njegovo svjetlo pobjedi nad svim onim lažnim i smjelim sustavima koji se pojavljuju sa svih strana, kao snovi čovjeka u njegovom ponosu. Neka se svaki stvoreni razum podvrgne jarmu misterija, bez kojih je ljudska mudrost samo tama; i neka Isus, Sin Božji, Sin Marijin, po svojoj Crkvi konačno zavlada umovima i srcima svih ljudi”.
Roberto de Mattei
