Nedavno objavljeno istraživanje Lymana Stonea s Instituta za obiteljske studije pokazuje da nagli pad vjerske pripadnosti u Sjedinjenim Državama ne dolazi zbog toga što su odrasli izgubili svoju vjeru, već zato što su djeca izgubila svoju vjeru mnogo ranije nego što su roditelji toga i svjesni. Manji je rizik da će mlada osoba izgubiti vjeru na fakultetu nego da će vjeru izgubiti prije svoje petnaeste godine, kada prihvaća da su društveni mediji, računalne igrice na mreži, pop kultura i kinematografija bazirani na stripovima sva filozofija koja mu je potrebna; vjera im postaje nebitna.
Njihovo otpadanje od kršćanstva nema nikakve veze sa nevjerojatnim kritikama protiv argumenata sv. Tome Akvinskog. To nema nikakve veze s dubokim filozofskim odgovorima protiv dokaza svetog Anselma za postojanje Boga. Niti s možebitnom dubokom tekstualnom analizom koja nastoji pobiti Evanđelja kao pouzdanu povijest. Ne, to je rezultat toga što mladi ljudi njeguju plitkost, površnost i solipsizam kao životnu filozofiju – i to od vrlo rane dobi.
Prema Stoneu, roditelji djece rođene od kasnih 1990-ih do dvadeset i prvog stoljeća bili su “jedinstveno neuspješni u prenošenju svoje vjere svojoj djeci”.
Za vjernike, a posebno religiozne roditelje, ovo ima nekoliko važnih zaključaka. Djeca, čak i ona od 16 i 17 godina, obično nemaju izrazito sofisticirane argumente u stilu apologetike. Argumenti koji uvjeravaju djecu da vjeruju u stvari, nisu nužno racionalno koherentni ili uvjerljivi, a do vremena kada su ljudi dovoljno stari da u potpunosti upijaju sadržaj vjerskih rasprava (njihove 20-e), oni ne mijenjaju vjeru. Drugim riječima, veći dio uspona sekularizma vjerojatno nema mnogo veze s bilo kakvim stvarnim nedostatkom racionalnih argumenata za religiju ili snagom argumenata protiv nje.
Umjesto toga, gubitak vjere odnosi se na socijalizaciju u djetinjstvu.
Ta je socijalizacija, velikim dijelom, prepustila mlade ljude samima sebi; i kao što je papa Benedikt jednom rekao (prije nego što je postao papa): “Značenje koje si sami stvorimo u krajnjoj liniji nema nikakvo značenje. Smisao, odnosno tlo na kojem naše postojanje kao totalitet može stajati i živjeti, ne može se stvoriti, već samo biti primljeno.”
“Samo-stvoreno značenje” općenito nije čak ni to; to je, prije, bezobrazno usvajanje ludila gomile; također je poricanje objektivne stvarnosti. Baš kao što ne možete izmisliti svoju vlastitu verziju matematike ili znanosti i nazivati je dobrom, isto vrijedi i za vjeru, i zato je “Oh, duhovan sam, ali nisam religiozan” tako loša fraza.
