Na Božić 1969. profesor Joseph Ratzinger je održao govor s provokativnim naslovom “Kako će izgledati budućnost Crkve?“ Jedna od zaključnih stavki će kasnije postati možda najviše citirani izvadak iz Ratzingerove opsežne bibliografije, nakon što je profesor Ratzinger postao papa Benedikt XVI:
Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom…
No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta.
U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Naš ‘digitalni’ svijet je ubrzo reducirao Ratzingerovu viziju na puki “prijedlog” za “manjom, čišćom Crkvom”, kao da je papa Benedikt, trideset i pet godina prije svog izbora, već pozvao na- dapače, priželjkivao – odvajanje pšenice od kukolja, daleko prije Gospodinova povratka u slavi.
Bilo kako bilo, postoji pravi uvid u Ratzingerove meditacije o budućnosti iz 1969. koje vrijedi analizirati.
Prvo, papa Benedikt tijekom svog pontifikata sigurno nije pozivao na namjerno smanjivanje Crkve. Nijedan papa ne želi smanjiti Crkvu. A u svakom slučaju, shvaćanje Crkve kao netaknute, čiste, neokaljane već usavršene zajednice je radikalno protestantsko, a ne katoličko, po karakteru.
Umjesto toga, Ratzinger je 1969. godine opisao ono što je mislio da će se neizbježno dogoditi u njegovoj rodnoj Njemačkoj, s obzirom na pomake u sekularizaciji društva koji su već tada bili na pomolu, često uz pomoć i podršku jednog oblika avangardne katoličke teologije. U društvu sve više definiranom načelom ugodnosti i kulturi čija prva premisa uključuje agresivni skepticizam prema biblijskoj religiji, katoličanstvo više nije moglo živjeti od starog etničkog prijenosa vjere. U budućnosti, ljudi neće govoriti da su katolici samo zato što im je baka rođena u Münchenu.
A to je uvid koji se može primijeniti daleko izvan Ratzingerove rodne Bavarske.
Biskupi Latinske Amerike su uvidjeli sličnu pojavu u svojim zemljama, gdje se katoličanstvo dugo “održalo” najprije zahvaljujući lokalnom ‘establishmentu’, a potom iz kulturne navike. Brzo su shvatili da “održavano” katoličanstvo nema budućnost. Tako su 2007. godine, latinoamerički biskupi pozvali Katoličku crkvu da iznova otkrije svoj misionarski karakter– da postane, kako je papa Franjo kasnije rekao, “Crkva koje je stalno u misiji“, gdje svaki katolik shvaća da je kršten sa zvanjem misionara.
Sljedeća istina koje se može iščitati iz Ratzingerove vizije budućnosti Crkve je da će katoličanstvo u 21. stoljeću “zahtijevati mnogo više inicijative njezinih pojedinih članova“.
Mlako, biraj što ti se sviđa katoličanstvo neće preživjeti kulturni i politički tsunami koji dolazi.
Sve ili ništa katoličanstvo, sa druge strane, može učiniti više od samog preživljavanja; ono može obratiti.
