Ulazimo li smrću pape Benedikta XVI. u novu eru kada prestaje taj kršćanski, a nastaje neopoganski svijet? Sve izgleda tako.
Danas prenosimo članak sa stranice Katolik.hr
Papa Benedikt XVI. je umro na Silvestrovo 31. prosinca 2022. Možda slučajnost, ali na taj dan, 31. prosinca 335., umro je sv. Silvestar I. (33. papa, 314.-335.) s čijim pontifikatom je započela kršćanska era, tj. era u kojoj je Katolička Crkva imala veliki duhovni utjecaj na svijet. S dolaskom pape Silvestra poganski svijet polako nestaje i prerasta u kršćanski svijet; kršćani se više ne progone, oni postaju okosnica duhovnog života, kulture, arhitekture, znanosti, umjetnosti… Ulazimo li smrću pape Benedikta XVI. u novu eru kada prestaje taj kršćanski, a nastaje neopoganski svijet? Sve izgleda tako.
Već smo u članku Ostavština pape Benedikta XVI. postavili pitanje: nije li papa Benedikt XVI. bio posljednji katehon (κατέχον), onaj koji sprječava dolazak Antikrista. „Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom… Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (tò κατέχον) da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava (tò κατέχον) dok ne bude uklonjen“ ( 2 Sol 2, 3-6). Znači, bezakonje je već odavno na djelu, ali kada se ukloni katehon ono će uzeti maha.
Doista, nije prošlo ni mjesec dana od smrti pape Benedikta XVI. a modernisti su pomahnitali. Najprije smo mogli vidjeti kako je papa Franjo iskritizirao one biskupe koji podržavaju anti-sodomske zakone te ih pozvao na obraćenje (ne znam na što).[1] Odmah potom je isusovac James Martin, notorni zagovaratelj sodomije, pisao Papi da pojasni još nekoliko stvari u svezi istospolnih odnosa na što je Papa odmah odgovorio – makar znamo kako već više od šest godina ne nalazi vremena odgovoriti na „Dubia“ pitanja četiri ugledna kardinala o vrlo važnim stvarima. Uglavnom, papa Franjo odgovara Jamesu Martinu – da se kod istospolnih čina trebaju uzeti u obzir i okolnosti koje ponekad mogu ukloniti krivnju, tj. grijeh. Na to se brzo nadovezao nedavno imenovani kardinal Robert McElroy koji tvrdi da je savjest iznad učenja Crkve tako da je onda praktički sve dozvoljeno, a otprilike u isto vrijeme dominikanac Timothy Radcliffe, za kojeg je sodomija „dar Krista“, odabran je da drži duhovne vježbe (možemo misliti kako će te vježbe izgledati) biskupima na sinodalnom okupljanju. Dakle, sasvim je razvidno da se u samom vrhu Crkve radi užurbano na relativizaciji a onda i normalizaciji sodomije što smo već svi vidjeli i proživjeli u sekularnom društvu. Tako se danas događa obrnut proces od onoga u vrijeme sv. Slivestra I., kršćanski svijet polako nestaje i prerasta u neopoganski svijet, nažalost, uz otvorenu podršku Vatikana. Ali, krenimo ispočetka.
U utorak 24. siječnja 2023. godine papa Franjo je dao ekskluzivni intervju novinskoj agenciji Associated Press. U tom intervjuu Papa je kritizirao biskupe koji podržavaju zakone protiv sodomije. Kako je rekao ti biskupi „moraju proći proces obraćenja“ jer su navodno takvi zakoni „nepravedni“.[2] Zatim je dodao: „Biti istospolac nije krivično djelo, to nije krivično djelo. Da, ali je grijeh. U redu, ali idemo prvo razlikovati između grijeha i krivičnog djela“.[3] Izgleda da je Papa ovdje ostao malo nedorečen. Naime, učenje Crkve je vrlo jasno po tom pitanju, sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu, iako poremećaj, nije grijeh, međutim, istospolni čin jeste grijeh. U toj izjavi pape Franje nije posve jasno na što se odnosi „biti istospolac“, je li to osoba koja pati od privlačnosti prema istom spolu, ili je to osoba koja upražnjava sodomiju? U samoj napasti nema grijeha. Na primjer, ako je mladić u napasti upustiti se u seksualne odnose sa svojom djevojkom to još nije grijeh ali ako on popusti napastima te se upusti u seksualne odnose s djevojkom onda čini grijeh ili ako je netko u napasti ukrasti čovjeku novčanik to još nije grijeh ali ako popusti napasti i ukrade novčanik onda je počinio grijeh, itd.
Što se tiče grijeha i kaznenog djela i tu je situacija prilično jednostavna. Svaki čin koji je u suprotnosti s naravnim zakonom ili Božjim pozitivnim zakonom (jedno i drugo možemo svesti pod „Božji zakon“) predstavlja grijeh, veći ili manji, a isto tako i prijestup u većoj ili manjoj mjeri, zato što svaki, pogotovo teški grijeh, ima razarajuće posljedice na društvo općenito. To što neke države na kažnjavaju određene prijestupe to ne znači da prijestup objektivno ne postoji. Na primjer, u većini zapadnih zemalja ubojstvo nerođenog djeteta nije kažnjivo, no, to ne znači da ono nije i prijestup, dapače, to je teški zločin (iako se on kazneno ne goni). Tako se za vrijeme Hitlera ubojstvo Židova nije kazneno progonilo iako je to bio teški zločin. U mnogim zemljama (67, prema istom intervjuu u Associated Press) još su na snazi zakoni koji kažnjavaju istospolne čine (ne istospolne inklinacije kako bi se to moglo krivo iščitati iz Papinih riječi). Ti zakoni su u službi održavanja općeg ćudoređa i morala u društvu te imaju još i te kako pozitivan učinak. Među zemljama koje zakonski zabranjuju sodomiju ima još uvijek onih sa značajnim udjelima katoličkog stanovništva, poput Dominikanske Republike, Zambije ili DR Konga i Južnog Sudana, zemlje koje je Papa upravo posjetio. Vidimo zemlje u kojima se dopušta pa čak i legalizira svaka vrsta nemorala u kakvom se glibu nalaze (u svim tim zemljama narodi izumiru jer zbog moralne dekadencije imaju negativnu stopu prirasta). Naravno, zakonom nije potrebno kazniti svaki prijestup. Sv. Tomo Akvinski kaže: „Ljudski zakon ne može zabraniti sve što je suprotno kreposti. Dapače, dovoljno je ako zabranjuje one stvari koje su destruktivne za civilno društvo. Druge stvari dopušta ne u smislu odobravanja, već ne kažnjavajući ih aktivno. …Ali božanski zakon kažnjava sve što je protivno kreposti.“[4] Svakako da smrtni grijesi djeluju destruktivno na društvo u cjelini. Zalaganje za dekriminalizaciju sodomije (smrtni grijeh) je istovjetno sa zalaganjem za dekriminalizaciju zoofilije, prostitucije ili pobačaja (smrtni grijesi).
Ugledni kanonski pravnik vlč. Gerald Murray u intervjuu s Raymondom Arroyom, glavnim urednikom američke katoličke TV postaje EWTN, žustro je odbacio Papinu kritiku biskupa i poziv na dekriminalizaciju istospolnih čina rekavši da „ljudi koji se trebaju podvrgnuti obraćenju jesu oni koji žele počiniti sodomiju, a ne biskupi koji im govore da je to grijeh, to je krivo, i država ne bi smjela legitimizirati sodomiju“.[5] Kao što nas Biblija uči sodomija je smrtni grijeh, rekao je vlč. Murray, dodavši da je cilj anti-sodomskih zakona odvraćati ljude od grijeha i zaštiti javni moral, podsjećajući na posljedice razuzdanog grada Sodome. „Zakoni protiv sodomije su osmišljeni kako bi upozorili ljude da ne počine taj grijeh i kako bi zaštitili društvo u kojem bi, ako bi se taj grijeh tolerirao, mogao postati rašireniji“, objasnio je. Priča o Sodomi i Gomori u Bibliji je upozorenje za nas, dodao je. Umjesto da napada takve zakone papa Franjo „bi trebao reći da zakoni koji vode ljude u grijeh nikada ne bi smjeli postati zakoni“,[6] inzistirao je kanonski pravnik. Umjesto toga, Papa je „nažalost postao pobornik za legalizaciju sodomije i teško je vjerovati da bi ovako nešto uopće mogli i reći“.[7] Kanonist smatra da su ovakve izjave pape Franje skandalozne i da sablažnjavaju ćudoredne osobe koje osjećaju privlačnost prema istom spolu kao i sve vjernike.
U dokumentu o pastoralnoj brizi za istospolne osobe Kongregacija za nauk vjere 1986. upozorava protiv dopuštanja istospolnih aktivnosti i utvrđuje da na njih „nitko nema nikakvo shvatljivo pravo“.[8] U 2003. godini Kongregacija izdaje dokument o prijedlozima za legalizaciju istospolnih zajednica u kojem stoji: „U onim situacijama u kojima su homoseksualne zajednice zakonski priznate ili im je dan pravni status i prava koja pripadaju braku, jasno i izrazito protivljenje je dužnost“.[9] Dalje u istom dokumentu piše: „Postoje dobri razlozi za mišljenje da su takve zajednice štetne za pravilan razvoj ljudskog društva, osobito ako bi se njihov utjecaj na društvo povećao“.[10] U zaključku istog dokumenta se kaže da „Crkva uči da poštovanje homoseksualnih osoba ne može ni na koji način dovesti do odobravanja homoseksualnog ponašanja ili do zakonskog priznanja homoseksualnih zajednica.“[11]
Čitajući spomenuti intervju Pape mnogi su uočili nedorečenost u nekim izrazima. Tako je zbog dvosmislenog značenja „biti istospolac … je grijeh“ zloglasni isusovac James Martin pisao papi Franji uz zamolbu da razjasni što je pod time mislio. Papa Franjo je odmah odgovorio Martinu i razjasnio: „Kada sam rekao da je to [istospolnost] grijeh, ja sam se jednostavno pozivao na crkveno moralno učenje, koje kaže da je svaki seksualni čin izvan braka grijeh“, ali je i dodao: „Naravno, moraju se uzeti u obzir i okolnosti, koje mogu umanjiti ili eliminirati krivnju“.[12] Teorija da bi okolnosti mogle eliminirati krivnju teškoga grijeha je protestantska novotarija koja je osuđena od Crkve još 1956. godine u Dekretu o situacijskoj etici (Decretum de Ethica situationis).[13]
Prema enciklopediji Britannica: „Etika situacije, koja se u etici i teologiji naziva i situacijska etika, je stav da je moralno donošenje odluka kontekstualno ili ovisno o skupu okolnosti. Situacijska etika smatra da se moralne prosudbe moraju donositi u kontekstu cjeline situacije i da se sva normativna obilježja situacije moraju promatrati kao cjelina. Vodeći okvir za moralno donošenje odluka se navodi raznoliko kao što je postupanje s najvećom ljubavlju kako bi se maksimizirao sklad i smanjio razdor ili kako bi se obogatilo ljudsko postojanje.“ Prvi put je pojam „etika situacije“ uveo protestantski teolog Eberhard Griesebach još 1928. godine. Kasnije je istu etiku situacije razvio i obrazložio američki anglikanac Joseph F. Fletscher 1966. god. u svojoj knjizi: Etika Situacije. Nova moralnost.[14] U takvoj etici moralne odluke su ostavljene ljudskom umovanju, a Božji moralni zakon i naravni zakon, Božja objava, više nisu važni. Koristeći etiku situacije može se opravdati svaki grijeh. To je otprilike kao kada nekog ubijete pa onda si kažete, ma taj tip je ionako bio loš, učinio sam nešto dobro za društvo. Za svaki grijeh se može naći izlika. No, to nije katoličko učenje. Katolički nauk kaže da situacija nikada ne može ukloniti krivnju teškoga grijeha ako je čin grijeha izabran odlukom slobodne volje (naravno da silovana osoba, jer silovanje predstavlja čin protivan njegovoj/njenoj volji, nema krivnje). Hinjeno neznanje i tvrdoća srca, što je najčešće slučaj kod današnjih sodomista, ne umanjuju značaj grijeha nego ga naprotiv povećavaju (usp. KKC 1859-1862).
Drugi problem s odgovorom Jamesu Martinu je u tome što Papa kaže, kada je govorio o istospolnosti, da se samo pozivao na crkveno učenje „da je svaki seksualni čin izvan braka grijeh“. Naime, i malo upućeni katolik zna da je homoseksualni čin grijeh sam po sebi, što nema baš ništa s brakom. Ovakva rečenica pape Franje implicitno govori da istospolni čin unutar nekog pseudo-braka nije grijeh. Još nikada u povijesti crkve nismo čuli da bi neki papa govorio o istospolnom činu i taj grijeh dovodio u svezu s brakom. Umjesto da je Papa u pismenom odgovoru Jamesu Martinu razjasnio crkveno učenje u svezi istospolnosti, unio je samo još više konfuzije.
Otprilike u isto vrijeme uključuje se u polemiku i novoimenovani kardinal Robert McElroy (San Diego) koji se zalaže da se istospolnim i ponovno (civilno) vjenčanim parovima koji žive u objektivno teškom grijehu dozvoli pristup svetoj pričesti. U opsežnom intervjuu američkom magazinu America (publikacija Isusovaca u SAD-u poznata zadnjih 15 godina kao uporište modernizma i LGBT aktivizma[15]) kardinal McElroy govori o sinodalnosti, euharistiji, seksualnosti, istospolnosti, savjesti, ređenju žena i dr. Njegova „radikalna uključivost” nepokajanih grješnika eklatantno je u sukobu sa Svetim pismom i s učenjem Crkve. On inzistira da Crkva ne smije dijeliti istospolce na one koji prakticiraju sodomiju i one koji to ne čine. Međutim, suprotno od onoga što nam predlaže novoimenovani kardinal, razlikovanje aktivnih istospolaca od onih suzdržanih je neophodno jer to razlučuje one koji su u teškom grijehu od onih koji nisu, tj. od onih koji se odazivaju na Kristov poziv na obraćenje. Jer, podsjetimo, sv. Pavao upozorava: „Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije“ (1 Kor 11, 27-29) te dodaje: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškološci, ni kradljivci, ni pohlepnici, ni pijanice, ni pogrđivači, ni grabežljivci neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). To što je netko u zabludi ne oslobađa ga od krivnje ako je svoju zabludu sam izazvao (usp. KKC 1790-1793 i 1801). Stoga je potrebno, pastoralno i milosrdno, aktivne istospolce pozvati da se odreknu grijeha sodomije. Kardinalovo „radikalno uključenje“ se zasniva na njegovom heretičkom vjerovanju da se savjest legitimno može suprotstaviti doktrini: „Iako katolički nauk mora igrati ključnu ulogu u donošenju odluka vjernika, savjest je ta koja ima povlašteno mjesto”, rekao je.[16] To bi u prijevodu značilo da ako netko živi u preljubu, u teškom grijehu, sve dok je to u skladu s njegovom savjesti on je dobar katolik. Takvo razmišljanje je toliko apsurdno da premašuje svaku zdravu logiku. Znači, ako netko po svojoj (krivo formiranoj) savjesti u samoubilačkom pohodu poubija desetke nevinih ljudi onda je on dobar katolik?! Dobro formirana savjest nikada neće proturječiti objektivnom moralnom zakonu kojeg naučava Krist i njegova Crkva (usp. KKC 1783-1785,1792, 2039). „Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grješni; takvi su psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub” (KKC 1756). One koji se protive rodnoj ideologiji i otvoreno izražavaju negodovanje McElroy naziva „demonskom misterijom ljudske duše“.
Kao šlag na tortu dolazi vijest de je papa Franjo imenovao dominikanca Timothya Radcliffa za voditelja duhovnih vježbi na sinodalnom okupljanju biskupa (1.-3. listopada 2023.) Radcliffe je pomogao Anglikanskoj crkvi donijeti „povijesni plan“ 18.1.2023. prema kojem će ubuduće Anglikanska crkva blagoslivljati istospolna partnerstva.[17] Biskupi Engleske crkve ispričali su se LGBT zajednici zbog “odbacivanja, isključivanja i neprijateljstva” s kojima su se suočili u crkvama i utjecaja koji je imao na njihove živote, pozivajući zajednice da „bezrezervno i radosno“ prihvaćaju istospolne parove.[18]
Ove odluke su rezultat šestogodišnjeg razdoblja slušanja, učenja i razlučivanja poznatog kao Živjeti u ljubavi i vjeri (anglikanska verzija Sinode o sinodalnosti). P. Radcliffe je bio ključni katolički posrednik u tom procesu i opširno se navodi u dokumentu „Sinode“ kao autoritet koji favorizira homoseksualne veze. Anglikanci hvale Radcliffove prezentacije kao impresivne. U tim „impresivnim“ prezentacijama Radcliffe je između ostalog rekao: „Ne možemo započeti s pitanjem je li [homoseksualnost] dopuštena ili zabranjena! Moramo se zapitati što to znači i koliko je euharistijsko. Svakako, ona [homoseksualnost] može biti velikodušna, ranjiva, nježna, uzajamna i nenasilna. Tako da na mnogo načina mislim da može biti izraz Kristovog samodara“.[19] Dalje objašnjava on kako „homoseksualnost može biti izraz uzajamne vjernosti, zavjetnog odnosa u kojem se dvoje ljudi zauvijek vežu jedno za drugo.”[20]
P. Radcliffe je inače vrlo poznat u teološkim krugovima, bio je General dominikanskog reda 1992.-2001. i profesor na Oxfordu. Uživajući u svojoj slavi i ugledu (među modernistima) on se nije libio odbaciti instrukcije Vatikana iz 2005. godine kojom se biskupima zabranjuje ređenje istospolaca. Naime, prema njemu Crkva griješi jer kako kaže: „Budući da sam radio s biskupima i svećenicima, dijecezanskim i redovničkim, diljem svijeta, ne sumnjam da Bog doista poziva homoseksualce u svećeništvo, a oni su među najpredanijim i najdojmljivijim svećenicima koje sam upoznao“.[21]
S obzirom na sve do sada izrečeno očito je da Vatikan želi što brže nadoknaditi „zaostalost“ u odnosu na svjetovno poimanje ljudske spolnosti i uskladiti svoje stavove. A svjetovno poimanje ljudske spolnosti nipošto još nije reklo posljednju riječ, naime, ovoga mjeseca Španjolska je dekriminalizirala zoofiliju (spolni odnos čovjeka sa životinjom).[22] Možemo li prema ovim novim trendovima očekivati i daljnje zalaganje Vatikana za dekriminalizaciju spolnih perverzija?
Toliko sve postaje prozirno, modernisti su preuzeli sve konce u Vatikanu i u najviše crkvene strukture užurbano uključuju dženderiste, najveće neprijatelje Crkve,[23] a pravovjerni katolici su marginalizirani i odbačeni, s njima se čak ni u dijalog ne ulazi jer eto oni su „rigidni“, oni čak ne zavređuju ni odgovor na uljudno postavljena pitanja. Ali heretik James Martin, ah, on dobije odgovor istog trena. Jedna od najjačih osuda ovoga pontifikata dolazi od vjernog sina Crkve nedavno preminulog kardinala Georga Pella koji je je pontifikat pape Franje označio kao „katastrofu“,[24] a u članku napisanom za časopis The Spectator netom prije smrti kardinal Pell otvoreno optužuje Vatikan i Sinodu o sinodalnosti za „toksičnu noćnu moru“ koja je zadesila Crkvu.[25]
Do prije samo deset godina jedan od najjačih argumenata za obranu prave vjere apologetima je bila činjenica da Crkva nije mijenjala svoj nauk dva tisućljeća (za ljudsku instituciju to je nemoguće, znači Crkva mora biti Božje djelo). Iako Crkva ni danas niti će ikada moći izmišljati novi nauk, ipak, zbog ovakvih konfuznih izjava koje dolaze iz samog vrha Crkve, neupućenima i lakovjernima se danas čini kao da se nauk Crkve može promijeniti. Radi toga je apologetika danas postala nasušna. Papa Benedikt XVI. je rekao da je potreba za apologetikom vječna, te je ukazao na nužnost obnove apologetike u 21. stoljeću: „U društvu koje ispravno cijeni osobnu slobodu, Crkva treba promicati na svim razinama svoga učenja… apologetiku usmjerenu na potvrđivanje istine kršćanske objave, sklada vjere i razuma, te zdravog razumijevanja slobode, viđene u pozitivnom smislu kao oslobođenje i od ograničenja grijeha i za autentičan i ispunjen život.“[26]
Dvije tisuće godina katolici su bili ponosni na svoju vjeru, ako je trebalo dali su i svoj život za Krista i Crkvu. Danas katolike obuzima duboki sram uslijed tolikih skandala koji dolaze iz samog vrha Crkve, uslijed onih prelata koji se stavljaju iznad Krista i Crkve i misle da su pametniji od Isusa. Zaista, oni uzdižu sebe „protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedn[u] gradeći se Bogom“ ( 2 Sol 2, 4). Ali zaboravljaju na prokletstvo koje nad njima visi kao Damoklov mač: „Ali, ako bi vam tko – bili to mi, bio anđeo s neba – navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet! Ponavljam ono što smo upravo rekli: ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!“ (Gal 1,8-9).
Ivan Poljaković
________________________
Slika: Fotomontaža katolik.hr, s lijeva na desno: Robert McElroy, papa Franjo, James Martin, Timothy Radcliffe
[1] Zanimljivo da se inače papa Franjo protivi obraćenju ljudi na katoličku vjeru, ali sada traži od pravovjernih katoličkih biskupa da se obrate. Na što?
[2]https://apnews.com/article/pope-francis-gay-rights-ap-interview-1359756ae22f27f87c1d4d6b9c8ce212?utm_source=apnews&utm_medium=relatedcontentmodule (2.4.2023.)
[3] Isto.
[4] John Y. B. Hood: The essential Aquinas. Writings on Philosophy, Religion, and Society. Westport: Praeger, 2002. Str. 202.
[5] https://ondemand.ewtn.com/free/Home/Play/WOT06248 12.48. min (4.1.2023.)
[6] Isto.
[7] Isto.
[8]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19861001_homosexual-persons_en.html 10 (4.2.2023.)
[9]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20030731_homosexual-unions_en.html#fn1 II, 5 (4.1.2023.)
[10] Isto. III, 8
[11] Isto. 11.
[12]https://outreach.faith/2023/01/pope-francis-clarifies-comments-on-homosexuality-one-must-consider-the-circumstances/?_thumbnail_id=4545 (11.2.2023.)
https://www.vaticannews.va/en/pope/news/2023-01/pope-francis-letter-james-martin-homosexuality-sin-lgbtq.html (11.2.2023.)
[13] Više o tome vidi: Tomislav Jozić: Diktatura relativizma. Vrhbosnensia, Vol 11, No. 2, 2007.
[14] Joseph Fletcher: Situation Ethics: The New Morality. London: Westminster John Knox Press, 1966.
[15] https://en.wikipedia.org/wiki/America_(magazine) (11.2.2023.)
[16] https://www.americamagazine.org/faith/2023/01/24/mcelroy-synodality-inclusion-244587 (6.2.2023.)
[17]https://www.ncregister.com/news/father-timothy-radcliffe-s-designation-as-synod-on-synodality-s-retreat-master-stirs-anxiety (9.2.2023.)
[18]https://www.churchofengland.org/media-and-news/press-releases/bishops-propose-prayers-thanksgiving-dedication-and-gods-blessing (7.2.2023.)
[19]https://www.churchofengland.org/sites/default/files/2018-01/GS%201929%20Working%20Group%20on%20human%20sexuality_0.pdf str. 77, toč. 266 (7.2.2023.)
[20] Isto. Str. 77, toč. 268.
[21] http://www.ldysinger.com/@magist/1978_SCCEd/02_radclif-com.htm (7.2.2023.)
[22] https://www.infocatolica.com/?t=noticia&cod=45677 (15.2.2023.)
[23] Dženderisti su najveći neprijatelji Crkve u povijesti, više o tome vidi: Dženderizam, novi oblik totalitarizma. Još detaljnije u knjizi: Duh vremena – Apologetski priručnik br. 2.
[24]https://www.lifesitenews.com/news/cdl-pell-wrote-memo-sent-to-cardinals-on-catastrophe-of-pope-francis-report/ (16.2.2023.)
[25] https://www.spectator.co.uk/article/the-catholic-church-must-free-itself-from-this-toxic-nightmare/ (16.2.2023.)
[26]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20100429_levada-new-apologetics_en.html (16.2.2023.)
