„Katastrofalni neuspjeh moderne kateheze previše je očit”, napisao je 1991. godine tadašnji kardinal Ratzinger. To je postalo očitije trideset godina nakon Ratzingerovog promišljanja.
Prilagodba kateheze koja služi popularnom mišljenju ili prolaznoj mašti liberalnih elita, potkopava korisnost kateheze. Isto tako izaziva težak skandal i konfuziju oko trajne postojanosti katoličke doktrine u cjelini.
Čini se da se sada možda trebamo pripremiti za novi val katehetske konfuzije.
Prije nekoliko tjedana, papa Franjo je ažurirao Kodeks kanonskog prava kako bi omogućio „decentraliziraniji“ pristup sastavljanju mjesnih katekizama, slijedeći viziju već iznesenu u njegovom Direktoriju za katehezu za 2020. godinu: „To je dobra ideja za mjesnu Crkvu, upravo zbog svoje odgovornosti za inkulturaciju vjere, nastavljajući s izdavanjem vlastitih katekizma” (br. 405).
Nakon što je papa Franjo revidirao Katekizam Katoličke crkve (KKC) kako bi uvrstio novu doktrinu potvrđujući svijetu da će uslijediti još ažuriranja, počinje se postavljati pitanje: hoće li se novi i ažurirani katekizmi koristiti za propagiranje pogrešaka u vjeri i moralu— hoće li postati svojevrsni „virusni vektor“ za doktrinarnu inovaciju?
Ukratko rečeno jesu li katekizmi postali oružje?
Od grčkog katechein („eho”), kateheza se može jednostavno definirati kao sustavna pouka o katoličkoj doktrini. Kao što izraz sugerira, autentična kateheza uvijek će karakterizirati vjernost toj izvornoj i božanskoj Riječi. Izraz katekizam koristi se gotovo isključivo za označavanje tekstualnog artefakta namijenjenog za to isto, to jest knjigu koja predstavlja vjeru na sažet i uredan način, često u obliku pitanja i odgovora koji dovodi do usmene pouke, kao što „vjera dolazi od slušanja“ ( usp. Rim 10, 17).
Stoga bi trebalo biti očito da je jezik oduvijek bio od iznimne važnosti u samim katehezama. Prema riječima Klementa XIII:
„Vjernike treba držati podalje od opasnih [ideja.]… Dapače, treba priopćiti samo one ideje koje su svojom univerzalnošću, starinom i skladom definitivno označene kao katolička istina… Učitelji ljudi trebaju uspostaviti granice oko njih tako da nijedna riječ ne prelazi okvir onoga što je potrebno ili korisno za spasenje (Dominico Agro, br. 3).
Još jedno svjedočanstvo o istom pristupu može se naći u poznatoj enciklici „Pascendi Dominici Gregis“ Pija X. (iz 1907. godine):
„Nemoguće je u katoličkim publikacijama odobriti stil nadahnut nezdravim novitetom koji ismijava pobožnost vjernika i zadržava se na uvođenju noviteta u kršćanski život, novim pravcima u Crkvi, na novim težnjama moderne duše, novom pozivu kleru, novoj kršćanskoj civilizaciji. Jezik ove vrste ne smije se tolerirati ni u knjigama ni na studijskim katedrama“. (br. 55)
Povijesno gledano, katolički katekizmi su bili osmišljeni tako da sažimaju istine vjere i morala na jasan, jezgrovit i sustavan način u skladu s prihvaćenim naukom Crkve i u skladu s njezinom provjerenom terminologijom, dok „poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja“ (1 Tim 6, 20). Iz istog razloga, katekizmi su dugo služili kao oružje — bilo za borbu protiv doktrinarnih inovacija bilo protiv njihovog širenja.
Počevši od Lutherova dva katekizma iz 1529. godine, protestantski revolucionari su smatrali da je takva forma vjerskog teksta vrlo korisna za širenje njihovih pogrešaka, osobito kada je postala dostupnija tehnologija tiska. Ironično, ova brzina objavljivanja često je potkopavala njihovu vlastitu vjerodostojnost, jer su katolički apologeti mogli pokazati doktrinarne pogreške na kojima su inovatori gradili svoje tvrdnje ukazujući samo na njihovo kontinuirano ažurirana novih izdanja katehetskih djela.
Nasuprot tome, katolički katekizmi toga razdoblja bili su izvanredni po svojoj doktrinarnoj koheziji, osobito nakon Tridentskog sabora (1545.– 1563.). Iako su se drugi katekizmi u tom trenutku već stoljećima bili u upotrebi, potreba za dodatnim resursima snažno se osjećala u prvim godinama protestantske pobune, a tisuće „službenih katekizama“ – onih koje su odobrili biskupi ili sabori – počeli su se pojavljivati na svakom važnijem europskom jeziku (i nastavili su to činiti sljedećih nekoliko stoljeća).
Unatoč golemoj panorami naroda i kultura u kojima su sastavljeni i prevedeni, ovi klasični katekizmi pokazali su upečatljiv doktrinarni kontinuitet, kao dokaz „vjere koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jud 1, 3).
Čak i tako, službeni katekizam Crkve nikada se nije smatrao nepogrešivim dokumentom. Iako neki pogrešno smatraju da su njihove tvrdnje oslobođene svake mogućnosti pogreške samo zato što su „unutar sadržaja” odobrenog katekizma (pojam bliže nadahnutoj nepogrešivosti Svetog pisma), stvarnost je sasvim drugačija. Službeni katekizmi su jednostavno redoviti izričaj nepogrešive biskupske službe poučavanja; i premda općenito služe kao korisni sažeti vodiči i mogu se zajedno uzeti kao svjedočanstvo za nepogrešivo učenje, jer svaki pojedinačni katekizam treba procjenjivati prema njegovim vlastitim zaslugama i niti jedan se ne smije uzeti kao samu vjeru.
To pomaže objasniti, doduše rijetke, nedostatke koji se nalaze u nekim katoličkim katekizmima izdanim prije Drugog vatikanskog koncila i prečesta odstupanja koja se nalaze u katekizmima objavljenim nakon toga. Moglo bi se navesti nekoliko primjera potonjega, a jedan od najpoznatijih je zloglasni „Nizozemski katekizam” (iz 1966. godine) u kojemu se iznose pogreške o istočnom grijehu, djevičanstvu Blažene Djevice Marije, sakramentu ispovijedi, euharistiji, itd.; zatim katekizam „Krist među nama“ (iz 1972. godine) sa svojim poteškoćama po pitanju milosti i savjesti; zatim „Katolički katekizam“ (iz 1974. godine) sa svojom novom ekleziologijom i liturgijskom teologijom; „Katolički katekizam za odrasle“ (iz 2006. godine) koji drži Stari savez kao „vječno ispravan“ za Židove; „YouCat“ (iz 2011. godine) te odobrenje kontracepcije; i, naravno, najnovija reinterpretacija Katekizma Katoličke Crkve.
Svaki od ovih novijih katekizama (moglo bi ih se još dodati) pojavio se uz odobrenje učiteljstva Crkve, ali svaki sadrži izjave koje se ne mogu pomiriti s prethodnim učenjem. Nijedan nije u potpunosti „definiran katoličkim istinama” te se ne može pohvaliti onom „univerzalnošću, starinom i skladom” jezika koji bi ga trebao razlikovati od pogrešnog nauka. Umjesto toga, svaki ima tendenciju pokazivati čudnu preokupaciju upravo onim „novim smjerovima Crkve” na koje je upozorio papa Pio X.
Zamislite sada kada bi biskup (ili nekoliko njih) pokušao/li voditi revoluciju u katoličkoj vjeri i moralu – ali bez toga da se „tobože“ odvoje od Crkve.
To se nikada ne bi moglo postići definiranim učiteljskim naukom Crkve, budući da Duh Sveti jamči cjelovitost tih djela kroz nepogrešivost Crkve. Katekizmi bi se, s druge strane, lako mogli staviti u takvu revolucionarnu uporabu; a ako vjernicima nedostaje čvrsta utemeljenost u ispravnom nauku, takvi bi katekizmi mogli ozbiljno naštetiti dušama.
Uostalom, ne trebamo se ograničavati samo na maštu jer nam povijest govori o takvom scenariju.
Jansenizam je pokret u 17. i 18. stoljeću, u razdoblju kada su brojni katolički biskupi počeli promovirati heretička načela pokreta kroz dubiozne katekizme. Na veliku zbunjenost prosječnog promatrača, mogli su se naći biskupi u Francuskoj i drugdje koji su nekoliko desetljeća izdavali službene katekizme s jansenističkom doktrinom, često u potpunoj suprotnosti s katekizama koji se još uvijek koristio na teritorijima njihovih biskupija. Iako je većina tih „loših katekizama” na kraju bila osuđena i pala u zaborav, oni su u svoje vrijeme bili pravo oružje revolucije.
U naše vrijeme, s biskupima koji otvoreno pozivaju na „preispitivanje Učiteljstva” homoseksualnosti i kontracepcije, dok drugi postavljaju „hrabri novi pristup” katehezi koja informira djecu o ateizmu, „seksualnom identitetu” i drugim glupostima, čini se prigodnim da se prisjetimo naše povijesti. Katekizmi su sigurno služili kao oružje subverzije u prošlosti, a mnogi to čine i danas. Sada se suočavamo s konstruktivnijim pitanjem, a to je što možemo učiniti u vezi toga danas?
Kako bi se katekizmi umjesto toga mogli koristiti kao „oružje pravednosti” (usp. 2 Kor 6, 7) u naše vrijeme? Zaključujem s dva prijedloga za rješavanje problema:
1) Laici čitajte dobre katekizme. Istina se nije promijenila jučer, a mnogi klasični katekizmi lijepo podučavaju o našoj vjeri. Mnoge od njih moguće je pronaći na internetu, a neki su ponovno objavljeni. Nabavite tiskane primjerke, darujte ih drugima i dobro proučite vjeru naših otaca.
2) Biskupima poručujem da napišu dobre katekizme. Trebat će dosta vremena i truda, ali možete uzeti primjerke svojih prethodnika na biskupskoj stolici i napisati svoj vlastiti katekizam, podržavajući ispravan nauk u naše vrijeme. Neka ti katekizmi bude „definitivno obilježeni katoličkom istinom”!
