Pišem kao katolički svećenik koji voli svoju zemlju i koji je uznemiren, ljut na sile koje slave korijene u “liberalizmu” i koje ustrajno promiču agendu koja je anti-religiozna i suprotna onome što većina ljudi u ovoj zemlji još uvijek vjeruje – to da postoje osnovni moralni zakoni koje mogu znati svi muškarci i žene, tj. jedina osnova za građanska prava pojedinca jest vjera u transcendentnog Boga.
Ali političke i društvene ‘elite’ suštinski ignoriraju ili pokušavaju deplasirati Istinu do koje drži ‘tiha većina’ te ih u svakoj mogućoj prilici omalovažavaju.
Jedan takav primjer je kategorije glasača koje istraživači javnog mnijenja koriste posljednjih godina, a ona glasi “nije fakultetski obrazovan”. Svrha ove kategorije jest ocrniti one koji nemaju fakultetsko obrazovanje pokazujući da su u velikoj većini glasovali protiv liberalne agende i stoga ih se treba otpisati kao nedovoljno inteligentne i nevažne za budućnost ove zemlje. Ti ljudi su tretirani kao manje inteligentni, jer još uvijek vjeruju u povijest kao nešto što se ne može promijeniti voljom da bi služilo političkoj agendi. Oni predstavljaju, bez romantizma, zaboravljene muškarce i žene ove zemlje. Arogancija koju su mnogim ljudima pokazali liberalni mediji skida masku s „liberalnosti“, njihovih riječi i jasno pokazuje što je njihov krajnji plan: uništavanje društvenog, političkog i vjerskog tkiva ove zemlje kako bi se postigla budućnost bez tereta samorazumljivih istina i vjere u Boga koji je izvor svih prava čovječanstva.
Moramo si postaviti pitanje… Mogu li se zaustaviti snage svjetovne liberalne agende?
To sigurno neće zaustaviti političari koji se predstavljaju „konzervativcima“. Oni ne pokazuju znakove moralnog i intelektualnog vodstva, te im zasigurno nedostaje hrabrosti u jedinstvenom trenutku za ovu zemlju.
Mogu li se vjerski vođe ove zemlje uzdići i aktivno suprotstaviti štetnom sekularizmu koji se protivi vjeri bilo koje vrste?
Uloga Katoličke Crkve u povijesti zapadne civilizacije moćna je i stvarna. Uvijek je bila značajna sila u toj povijesti, čak i ako nije uvijek opravdala učenja svoje vjere. Kada netko razmišlja o ulozi Katoličke Crkve u zapadnoj povijesti, nastoji razmišljati o njenoj ulozi kao političke i društvene sile. No, najveći doprinos Crkve zapadnoj civilizaciji bila je snažna uloga koju je odigrala u intelektualnoj povijesti Zapada. Sam koncept sveučilišta i početak jedna takve važne društvene institucije dio je velikog intelektualnog nasljeđa Katoličke Crkve. Čak su i nakon protestantske reformacije, katolički znanstvenici i mislioci nastavili doprinositi intelektualnom životu Zapada u onome što danas nazivamo znanošću (ne samo na području teologije i filozofije).
Je li (katolička) Crkva nada ovog svijeta u kojem živimo, točnije sila koja se suprotstavlja snažnim snagama agresivnog sekularnog liberalizma koji se čine nezaustavljivim? Čini se da odgovor na ovo pitanje mora biti “ne”, s obzirom na oslabljeno stanje Katoličke Crkve u današnjem svijetu.
Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice Crkvi su predstavljali ozbiljne izazove. Kolaps redovničkih zajednica i svećeništva u tim godinama, zatim seksualni skandali koji uključuju svećenstvo i pokušaji hijerarhije da zataška ove zločine, pad pohađanja nedjeljnih misa, nedostatak intelektualnog i duhovnog vodstva tolikog broja biskupa, koji su za uzore uzeli izvršne direktore korporacija… Najnoviji dokazi o korupciji svećenstva na visokim pozicijama u „Izvještaju o McCarricku“ ostavljaju šokantan dojam među vjernicima. Ne samo opis uspona i pada kardinala koji je bio seksualni grabežljivac, već i odbijanje da prizna moralnu korupciju koja je postojala i postoji u katoličkom episkopatu.
Pogledajmo samo biskupe u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, koji čak ne mogu ustati kao grupa da izreknu ozbiljnu opomenu društvu; koji intelektualno i pravovjerno moraju opomenuti novoizabranog predsjednika koji se naziva katolikom, a potpunosti podržava neprirodno “pravo” na pobačaj koje je Crkva dosljedno osuđivala. Čini se, s obzirom na trenutno slabi duh Katoličke Crkve, da tamo ne možemo polagati nadu da se suprotstavimo silama sekularnog liberalizma koji prijete ne samo ovoj zemlji već i Crkvi. Ali ja još uvijek imam nadu za tu Katoličku Crkvu. Ta nada s moje strane ne izvire iz romantizma ili slijepe vjere. Ta nada temelji se na sljedećoj činjenici: da je Krist osnovao svoju Crkvu na čovjeku koji ga je neprestano pogrešno shvaćao, koji ga je tri puta izdao na sramotan način, koji se skrivao u gornjoj sobi zbog straha da će ga vlasti uhapsiti i ubiti ga (kao što će kasnije učinili u Rimu), te koji je do kraja bio ljubomoran na Isusovu ljubav prema apostolu Ivanu.
Nema puno prostora za nadu. Ostala je, kako kažu, povijest, i unatoč vremenima tame i slabe vjere, Katolička Crkva bila je nositeljica Svjetla koje svijetli u tami. To je njezina Bogom dana misija. Pitanje je, kao što uvijek bilo, vjere. Pitanje biskupima Crkve isto je ono koje je Isus postavio Petru: „Što kažeš tko sam ja?“ I isto ono pitanje koji je Isus upitao Martu: “Vjerujete li u to?” Vjerni odgovor biskupa i svećenika na ova pitanja i – što je jednako važno – laika mora biti osnova naše nade, ne samo za našu vlastitu zemlju već i za cijeli svijet.
Sažetak članka oca Richard Gennaro Cipolla, cijeli članak objavljen je u Rorate Caeli
