Tijekom ovog korizmenog razdoblja naglašavamo disciplinu i milosrđe kroz molitvu, post i davanje milostinje. Već duže imam običaj uložiti poseban trud tijekom ovog razdoblja u molitvu, s većom dosljednošću nego što to uspijevam tijekom ostatka godine, moleći Liturgiju časova.
Za svakoga tko želi oblikovati svoj dan oko molitve – umjesto da molitvu uklopi u užurbani raspored – Božanski časoslov je posebno koristan. Moliti ovu molitvu znači pridružiti se nebrojenim svećenicima i redovnicima (te sve većem broju laika) za koje molitva Božanskog časoslova postavlja ritam svakodnevnog života kroz cijelu godinu. To je privilegiran način molitve, kako nas je sveti Pavao poticao, neprestano.
Drugi vatikanski sabor dotakao se ove točke u dokumentu Sacrosanctum Concilium: „Kada se ovo čudesno pjevanje hvale [Božanski časoslov] pravilno obavlja… tada je to uistinu glas zaručnice upućen njezinom zaručniku; to je sama molitva koju Krist, zajedno sa svojim tijelom, upravlja Ocu.“
U središtu Časoslova nalaze se Psalmi, koji su himni Božjega naroda još od vremena Staroga saveza. Psalme pjevamo na svakoj misi, naravno, ali nikad nisam u potpunosti cijenio ljepotu i snagu Psalama dok nisam naučio moliti Liturgiju časova. Postoji nešto u recitiranju stihova, i ponovljenom recitiranju, što sam dugo smatrao pogodnijim za meditaciju i molitvu nego slušanje pjevača ili pjevanje samo odgovora, kao na misi.
Ipak, Psalmi su namijenjeni za pjevanje. Kada se s poštovanjem pjevaju ili postave na odgovarajuću melodiju, Psalmi poprimaju sasvim drugu dimenziju. Svatko tko je čuo Allegrijevu dojmljivu polifonijsku obradu Psalma 51 razumjet će ovo.
Možda više nego ijedna druga knjiga u Bibliji, Psalmi su namijenjeni molitvi ili pjevanju, a ne samo slušanju. Sveti Atanazije, biskup Aleksandrije iz četvrtog stoljeća i veliki protivnik arijanizma, bio je posebno rječit u svom zagovaranju molitve Psalama. Njegovo Pismo Marcelinu o Psalmima je zanemareni klasik. „Cijelo božansko Pismo je učitelj kreposti i prave vjere,“ piše Atanazije, „ali Psaltir daje sliku duhovnog života.“
Postoji Psalam za svaku svrhu i prigodu, kako Atanazije primjećuje: „Drugdje u Bibliji također nam se nalaže da blagoslivljamo Gospodina i priznajemo Ga: ovdje u Psalmima pokazano nam je kako to učiniti i s kojim riječima se Njegovo veličanstvo može dostojno ispovjediti. Zapravo, u svim okolnostima života otkrit ćemo da ove božanske pjesme odgovaraju nama samima i ispunjavaju potrebe naših duša na svakom koraku.“
U tome leži još jedna posebna ljepota Psalama. Ne samo da postoji Psalam za svaku prigodu – od radosti do očaja – već su ovi nadahnuti himni isti oni himni Izraelskog naroda, Mojsija i Salomona, kralja Davida i samog Gospodina Isusa. Moleći Psalme, njihove riječi postaju naše vlastite, a naše molitve postaju njihove molitve.
Kada molimo ili pjevamo Psalme, molimo i pjevamo svojim glasom, iz svoje vlastite perspektive. Psalmi su, u tom smislu, Sveto pismo u prvom licu. U tome leži ogromna snaga. Sveti Atanazije to dodatno objašnjava:
„U drugim knjigama Svetog pisma čitamo ili slušamo riječi svetih ljudi kao da pripadaju samo onima koji su ih izgovorili, nikako kao da su one naše vlastite; a na isti način događaji ondje ispričani nama su materijal za divljenje i primjere za slijediti, ali nikako stvari koje smo sami učinili. S ovom knjigom, međutim, iako se proročanstva o Spasitelju čitaju na taj način, s poštovanjem i strahopoštovanjem, u slučaju svih ostalih Psalama, to je kao da čitamo vlastite riječi; i svakoga tko ih čuje dirnu u srce, kao da izražavaju njegove najdublje misli.“
Svakako nije slučajnost da je Atanazije, veliki branitelj Utjelovljenja protiv arijanskih hereza svog vremena, pronašao takvu inspiraciju u Psalmima – himnima koji lako izviru s naših vlastitih usana kao i s usana Utjelovljene Riječi. Ti veliki himni, napisani po nadahnuću Duha Svetoga i pjevani od ljudi, ponovno se mole od Boga koji je postao čovjek i vraćaju se Ocu s puninom, patnjom ljudske naravi jedinorođenog Božjeg Sina: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Ovim riječima Isus ne citira samo Sveto pismo, već moli molitvu svoga naroda. Moleći iste Psalme – bilo u Liturgiji časova, na misi ili kao dio korizmene discipline – ne samo da oponašamo Isusa, već se pridružujemo njegovoj molitvi kao braća i sestre istog Oca.
„I tako i ti, Marceline,“ zaključuje Atanazije, „razmišljajući o Psalmima i čitajući ih s razumijevanjem, uz Duha kao svog vodiča, moći ćeš shvatiti značenje svakog od njih, baš onako kako to želiš. I trudit ćeš se također oponašati živote onih Bogonosnih svetaca koji su ih prvi izgovorili.“
Nema sumnje da je ovaj savjet jednako vrijedan za svakoga od nas danas kao što je bio kad ga je Atanazije prvi put dao Marcelinu. Ima li boljeg vremena za prihvaćanje tog savjeta nego tijekom ovog korizmenog razdoblja? I ima li bolje discipline koju bi trebalo zadržati nakon ovog pokorničkog razdoblja?
