Ovaj članak nastoji ponuditi teološki osvrt o ne tako rijetkoj pojavi u modernom kršćanskom svijetu, to jest o javnom bogoslužju u kojem zajednički sudjeluju katolici i ne-katolici.
Drugi vatikanski koncil dao je svoj prilog radu na ‘jedinstvu kršćana’ u dekretu Unitatis Redintegratio.
Nakon što u prvom dijelu postavlja neka katolička načela o ekumenizmu, dokument dalje govori o ekumenizmu u praksi. Govoreći o neophodnom obraćenju srca, provođenju sveta života te molitvi za sjedinjenje, dokument potvrđuje:
To obraćenje srca i tu svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati dušom cijelog ekumenskog pokreta te ih se s pravom može nazvati duhovnim ekumenizmom…
U nekim posebnim prigodama, kao što su molitve koje se zakazuju »za jedinstvo« te na ekumenskim skupovima, slobodno je i, štoviše, poželjno da se katolici združuju u molitvi s odijeljenom braćom. Takve zajedničke prošnje zasigurno su vrlo učinkovito sredstvo da se postigne milost jedinstva; one izvorno označuju one sveze kojima su katolici još povezani s odijeljenom braćom: »Gdje su naime dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima« (Mt 18, 20).
Ipak, zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne smije se smatrati sredstvom koje se bez ikakva razlučivanja smije primjenjivati za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana. To zajedničko sudjelovanje u svetinjama poglavito ovisi o dva načela: o tome da naznačuje jedinstvo Crkve i dioništvo u sredstvima milosti.“
Tradicionalno pak učenje katoličke teologije o tome smiju li katolici sudjelovati u ne-katoličkim vjerskim službama ili ne, sažeo je sveti Alfonsus Liguori u svojoj Theologia Moralis.
Crkveni naučitelj piše:
Nije dopušteno prisustvovati na svetim obredima nevjernika i heretika na takav način da bi vas se moglo osuditi da ste u zajedništvu s njima.
Razlog za ovo učenje je jasan: vjerske obveze se prirodno očituju vanjskim djelima; a obavljanje vanjskog djela koji izražava lažnu vjersku obvezu predstavlja grijeh protiv istinske vjere. To vrijedi čak i ako dotična osoba zadrži istinsku vjeru u svom srcu. Poslužimo se klasičnim primjerom: kršćani u Rimskom Carstvu shvatili su da ne smiju paliti tamjan pred kipom cara, čak i ako uopće ne vjeruju u njegovo božanstvo – jer je djelo sama po sebi, u svom kontekstu, izražaj takvog uvjerenja, a time i grešno.
Ovo učenje ne znači da je jednostavna prisutnost katolika u nekatoličkoj vjerskoj službi grijeh. Moralni teolozi su, prije Drugog vatikanskog sabora, slijedeći učenje svetog Alfonsa, priznali da može postojati dobar razlog zašto bi katolici prisustvovali takvoj službi, npr. kada iz prijateljstva prisustvujemo nekatoličkom vjenčanju. Ovo neki teolozi zovu pasivna communicatio in sacris (o zajedničkom slavljenju kršćanskih otajstava više vidi ovdje).
Ključ je u aktivnom sudjelovanju u ne-katoličkoj vjerskoj službi koja je zabranjena tradicionalnim naučavanjem communicatio in sacris, kao na primjer aktivno sudjelovanje u moljenju psalama i himna za vrijeme luteranske euharistije. Sljedeći primjeri mogu poslužiti za prikaz jednoglasnosti predkoncilskih teologa o ovom pitanje.
Otac D. Prummer OP, 1910.-e godine potvrđuje u svom Manuale Theologiæ Moralis da katoliku nikad nije dopušteno sudjelovati u ne-katoličkom kultu s namjerom štovanja Boga na isti načina kako to rade nekatolici, more acatholicorum. Takav čin, istaknuo je, nije ništa drugo nego poricanje katoličke vjere. U istoj godini, u članku o “Herezi” za katoličku enciklopediju, otac J. Wilhelm SJ potvrđuje da katolik može pohađati ne-katoličke službe, ali samo ‘ako aktivno ne sudjeluju u njima’. U članku o istoj temi, Dictionnaire de théologie catoliche ponavlja u 1920. godini da je aktivno sudjelovanje u ne-katoličkim obredima uvijek zabranjeno – razlog tomu što je »jednako poricanju katoličke vjere«. Godine 1930. otac B. Merkelbach OP u svom Summa Theologiæ Moralis piše da je “aktivno sudjelovanje u svetim stvarima [nekatoličkog] javnog kulta nedopušteno, jer podrazumijeva odobravanje štovanja i priznavanje sekte“.
Koristeći malo drugačiju terminologiju, ali naučavajući istu doktrinu, otac L. Fanfani OP piše 1950. godine da “materijalni communicatio in sacris [‘materijalno’ u smislu da se osoba ne odriče svoje katoličke vjere], ako je aktivna i neposredna, katolicima nikada nije dopuštena”. ‘Razlog tome’, objašnjava, jest da ‘takvo ponašanje nužno pokazuje predanost heretičkom ili barem ilegalnom kultu’.
Važno je primijetiti da ovi teolozi ne prikazuju ovu zabranu kao crkvenu zabranu. Niti kao zakon Crkve, prema kojem se tradicionalno smatralo da treba isključiti katolike iz sudjelovanja u ne-katoličkim službama; to je božanski zakon koji zahtijeva da se vanjska djela bogoštovlja izražavaju u unutarnjoj vjeri. Niti je zajedničko bogoštovlje zabranjeno samo kada molitve ili prijevodi Svetoga pisma koji upotrebljavaju ne-katolici mogu biti krivovjerni: sam čin sudjelovanja u štovanju sa nekatoličkom skupinom, prema nauku gore spomenutih teologa, podrazumijeva religijsko zajedništvo s tom skupinom, i stoga predstavlja grijeh protiv vjere. To objašnjava zašto, kako je Pio XI. podsjetio u enciklici Mortaliuma Animos iz 1928. godine, “Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika.“
Apostolska stolica ni na koji način ne može sudjelovati u njihovim skupštinama, i da katolicima nipošto nije dopušteno bilo podržavati bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako čine, poduprijet će lažno kršćanstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo – što bi doista bilo nepravedno – da istina, i to od Boga objavljena istina, postane predmetom kompromisa?
Odlomak iz članka oca Thomas Crean O.P. o mogućnosti zajedničke molitve sa ne-katolicima u kojem donosi kratki prikaz nauka prije Drugog vatikanskog sabora.
