Ovog vikenda Jutarnji List nam je donio zanimljiv razgovor sa mons. Milanom Simčićom, svećenikom sa 65 godina radnoga staža pri Svetoj Stolici. U samom intervju mons. Simčić je pogrešno iznio mogući datum proglašenja svetim bl. kardinala Alojzija Stepinca, koji je Jutarnji, umjesto da potvrdi informaciju sa samim Simčićem, odmah objavio u javnosti kao veliku ‘ekskluzivu’ i otkrivanje ‘tajni iz Vatikana’. Ajde dobro, uspjeli su rasprodati novine za jedan dan što je dobro, jer je razgovor inače bio dosta zanimljiv. Evo nekih detalja:
Može li Crkva biti sudionik političkog života?
– To je veoma važno pitanje. Odgovorit ću odmah na početku jasno, jer sam se tim pitanjem bavio kroz cijeli moj život. Ne samo da Crkva može, nego mora biti sudionik političkog života, i to ne samo kao korektor politike, nego i kao nadahnuće i sudac politike. Znam da će ova tvrdnja sablazniti laiciste, pa čak i pokojega mog kolegu svećenika, ali izazivam ih sve na jednu otvorenu i slobodnu konfrontaciju. Crkva mora susretati politiku, političare i stranke, njihove ideologije i programe, paziti na njihovu zakonodavnu djelatnost, unositi u zakone i u oblike vladavine duh Evanđelja, moralna načela, istinsku demokraciju koja se temelji na stvarnom poštivanju dostojanstva svake osobe, osuditi pred javnošću političke zablude, nepoštenje, krađe, sve velike i male poroke političara. Treba priznati da je Crkva prošlih nekoliko stoljeća postupno napustila taj sektor evengalizacije, povukla se u sebe, postala je autoreferencijalna, izolirala se od svijeta kao globalna ustanova. Napustila je zdravu osvajačku strategiju Evanđelja pa je politička dimenzija u društvu postala isključiva svojina sve agresivnijeg laicizma, bezboštva i taloga bezbožnog komunizma, posebno u bivšim komunističkim zemljama. Da ne govorim o našoj Hrvatskoj.
Hrvatska je zemlja katolika. Poštuje li danas naš narod Crkvu?
– Mislim da vi, kao laik, možete odgovoriti bolje na to pitanje nego ja. Uz to, ja ne živim stalno u Hrvatskoj. Čuo sam često od crkvenih ljudi da je Hrvatska katolička zemlja. Moj je dojam da je danas Crkva u Hrvata pod velikim ispitom kod samih svojih vjernika, a već je paušalno osuđena i odbačena od svojih neprijatelja, u prvom redu jugokomunista. Manji dio Hrvata, praktičnih vjernika, poštuje Crkvu. Ostali ili su rezervirani, ili indiferentni, ili oportunisti. Može moj dojam izgledati preoštar, ali nemam iluzija niti se zavaravam. K tome, čini mi se da kod nekih naših crkvenih ljudi nema u tom pogledu dovoljno kritičnog pristupa.
Jeste li se vi, svećenik, odrekli nečega u životu?
– Svakako, jer život svećenika je ispunjen odricanjima kao i život svakog drugog čovjeka, ali s jednom razlikom: svećenik se odriče koječega kako bi mogao slobodnije služiti Bogu i bližnjemu. Laički svijet obično misli da je najveće odricanje za svećenika ne imati žene, djece, svoje obitelji, ali za pravog i dosljednog svećenika nije to nikakvo odricanje niti žrtva, nego svojevoljni i slobodni izbor za postignuće višeg cilja. Ipak, jedno od najtežih odricanja za mene je bilo napustiti domovinu, roditelje i braću, ne moći se vratiti doma u moju Klanu punih 45 godina, ne moći slaviti svoju mladu misu u rodnoj župi… Nisam htio prodati svoju dušu i slobodu krvavom i neljudskom Titovom režimu. Stoga sada, kad vidim ulice i trgove s tim omraženim imenom, pitam se gdje je ponos i pamćenje hrvatskog naroda koji još danas podnosi tu sramotu.
Odgovori na pitanja o homoseksualnosti, pedofiliji u svećeničkim redovima, oženjenim katoličkim svećenicima i ženama svećenicama možete pročitati u objavljenom intrvjuu ovdje.
