Iz straha da ne uvrijede druge, (iz straha) od gubitka prijateljstva i popularnosti, ili ovih dana, sve većeg straha od gubitka posla ili nekog drugog oblika odmazde u našoj „kulturi otkazivanja ili odstranjivanja“, pojedinci zadržavaju istinu za sebe.
Kao društvo, nekoć smo gledali na Riječ Božju kao na krajnju mjeru istine. Ali postali smo toliko nesigurni u vezi s onim što je ispravno, a što pogrešno da su neki ljudi odbacili ideju da postoji nešto poput istine. Drugi jednostavno izmišljaju vlastitu istinu prema svojim osjećajima u određenom trenutku.
Kako god to bilo rečeno, oni ne samo da zanemaruju Božju Riječ, nego se zapravo stavljaju na Božje mjesto, čineći sebe sudcima stvarnosti. Rezultat je da ne mogu prepoznati stvarnost, čak i kada gledaju u nju.
Naša ambivalentnost po pitanju pobačaja je savršen primjer toga. Ultrazvučne slike nepobitno i jasno pokazuju da je beba u maternici živo ljudsko biće. Ipak, mnogi ljudi se i dalje pitaju je li i dalje moralno okončati život prije rođenja djeteta.
Neki su otišli toliko daleko da su pitanje o pobačaju potpuno odbacili. Nije ih čak ni briga je li to živo ljudsko biće, a zasigurno nisu uključili Boga (ili Njegovu volju) u svoje razmišljanje o toj stvari. Zapravo, ne osjećaju nimalo grižnju savjesti zbog okončanja djetetovog života, napose ako nam njegova prisutnost stvara problem ili ozbiljnu neugodnost.
Takvi stavovi imaju ogromne implikacije, kako političke tako i moralne.
Istina je da nemamo pravo samovoljno okončati ljudski život. To vrijedi za nerođene, one koji se nalaze na kraju života ili one koji boluju od raznih bolesti. Bog jedini daje život i odlučuje kada mora završiti. O tome ne mogu odlučivati ljudi ili države.
To je istina. Ipak, sada smo u situaciji kada se poriču te istine – poriče se stvarnost – na globalnoj razini.
Sve se to može povezati s obveznim cijepljenjem koje se nameće državnim službenicima. Zaposlenicima u ustanovama koje su pružale usluge dvije godine tijekom COVID–a sada prijeti gubitak posla ako ne prihvate cijepljenje tvarima čija je učinkovitost vrlo upitna i opasnost navedenih cjepiva postaje sve očitija. Mogućnost osobnih vjerskih izuzeća se smanjuju ili uopće ne postoje.
Ovaj napad na individualnu autonomiju je moralno pogrešan. To je napad na vjersku slobodu i u tome je sva istina.
Naravno, nisu svi slijepi na istinu. Ali čak i među onima koji prepoznaju stvarnost, neki oklijevaju govoriti istinu.
Iz straha da ne uvrijedite druge, (iz straha) od gubitka prijateljstva i popularnosti, ili ovih dana, sve većeg straha od gubitka posla ili nekog drugog oblika odmazde u našoj „kulturi otkazivanja ili odstranjivanja“, istinu pojedinci zadržavaju za sebe.
Njihovi strahovi nisu neopravdani. U određenom smislu, Isus je bio osuđen zato što je uvrijedio ljude. Istina koju je govorio bila je previše pronicljiva, previše izazovna, previše prijeteća da bi je mogli podnijeti. Više su voljeli udobnost svojih verzija istine.
Ali onda, kao što je Pilat pitao, što je istina?
Njegovo pitanje odzvanja danas. I bolje nam je odgovoriti prije nego što izgubimo sve svoje slobode.
Isus je rekao: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas“.
