Treba li odgovoran kršćanin zadržati svoj etički mir dok netko poduzima namjerne radnje da se ubije, sam ili uz tuđu pomoć? Treba li taj „odgovorni kršćanin u odnosima“ sjediti u tišini i držati nekoga za ruku dok poduzima potpomognuto samoubojstvo?…
Možda će ovo biti iznenađenje za nadbiskupa Pagliu, ali katolička moralna teologija ima definirana načela o moralnoj suradnji sa zlom, točnije norme formalne i materijalne suradnje.
Jedne talijanske novine objavile su komentar nadbiskupa Vincenza Paglie o potpomognutom samoubojstvu, s posebnim osvrtom na raspravu u Italiji. Nadbiskup Paglia predsjednik je Papinske akademije za život. Za potrebe rasprave, ovaj tekst smatram vjerodostojnim.
Izdvajajući neke važne aspekte iz tog teksta, donosim vam neka razmišljanja o većoj teološkoj konfuziji iznijetoj i objavljenoj 21. travnja u tekstu predsjednika Papinske akademije za život. Čovjek je doista izazvan dati neki komentar sred tolike konfuzije.
Nedostatak moralnih apsoluta
Tekst nadbiskupa Paglie upečatljiv je zbog nedostatka moralnih apsoluta. Očigledno je mons. Pagliea zaboravio da katolički nauk ima definirane istine na području morala, počevši od temeljnog načela da je intrinzično zlo namjerno oduzeti nedužan život. Zato niti jedna osoba ne može oduzeti život drugoj nevinoj osobi. Katolička je teologija kroz svoju povijest bila dosljedno jasna zašto si netko ne može oduzeti život, čak i kada Rimljani (npr. Seneka) nisu vidjeli nikakav problem u tome. Moralna procjena samoubojstva se ne mijenja jer samoubojica delegira stvarni čin ubojstva na nekog drugog. Moralna krivnja nije izgubljena usred odnosa posluži i vrati.
Tekst pokazuje konfuziju kada je u pitanju rasprava o reviziji crkvenog nauka o smrtnoj kazni od strane pape Franje. Promjenu nadbiskup Pagliea pripisuje „kulturnim i društvenim uvjetima, zbog sazrijevanja i razmišljanja o pravima“, zatim najavljuje da „danas više ne smatramo smrtnu kaznu prihvatljivom ni pod kojim okolnostima“.
Što je sa “sutra“? Može li postojati situacija u kojoj, zbog izmijenjenih „kulturnih i društvenih uvjeta“ i promišljanja o pravima, smatramo da je smrtna kazna prihvatljiva pod nekim okolnostima? Jer ako su primarna snaga moralnih načela „kulturni i društveni uvjeti” u kojima ona nastaju, kako se može a priori isključiti promijenjene okolnosti koje mijenjaju načelo? I nema li daška kontradikcije u tvrdnji da država ne može oduzeti život kriminalcu, ali može odobriti oduzimanje života bolesnoj, staroj ili nesposobnoj osobi?
Iznosim ovaj prigovor ne zato što vjerujem da bi nadbiskup Paglia to priznao (niti bih ja), već zato što pokazuje nedostatak promišljanja u ovim primjedbama. Može li papinska zabrana smrtne kazne napredovati do budućeg i nepromjenjivog moralnog apsoluta, ali ono što je bio prošli apsolut (zabrana izravnog oduzimanja nedužnog ljudskog života) odjednom nestati zbog moralne anemije, čineći ga više ne tako potpuno obvezujućim?
Iskreno rečeno, zašto su neka moralna načela o oduzimanju života apsolutno neprivlačna, dok druga mogu propasti? Ako su to „kulturni i društveni uvjeti“, onda nijedan od njih nije apsolutan, jer se svi oslanjaju na najnovija istraživanja Gallupa ili Eurobarometra.
Sloboda
Razmišljanja nadbiskupa Paglie pokazuju da želi oboje. On govori o iluzijama apsolutne slobode i autonomije, ali na kraju je upravo tu završio. On bi to mogao zanijekati, tvrdeći da se zalaže za “odnosnu i odgovornu autonomiju“, ali njegova karikatura slobode ne govori potencijalnom samoubojici: ne možeš to učiniti i ja te neću podržati. Umjesto toga, on brblja o “pratnji“.
Dakle, treba li odgovoran kršćanin zadržati svoj etički mir dok netko poduzima namjerne radnje da se ubije, sam ili uz tuđu pomoć? Treba li taj „odgovorni kršćanin u odnosima“ sjediti u tišini i držati nekoga za ruku dok poduzima potpomognuto samoubojstvo? Treba li ikada pokvariti trenutak naglas govoreći ovo nije u redu? Ili bi on trebao utjeloviti “novog“, tj. lijepog kršćanina koji potvrđuje ono što drugi nazivaju svojom odlukom u savjesti?
A što je s tim “pratećim“ kršćaninom? Osim što je afirmativan, što je s njegovim moralnim integritetom? Možda će ovo biti iznenađenje za nadbiskupa Pagliu, ali katolička moralna teologija ima definirana načela o moralnoj suradnji sa zlom, točnije norme formalne i materijalne suradnje. Ta načela jasno pokazuju da nijedna osoba (ne samo katolik) ne smije namjerno surađivati u činjenju drugoga teškog zla.
Katolici imaju dužnost čuvati srce čistim od tuđeg moralnog zla. Vrlo površne primjedbe nadbiskupa Paglie o “pratnji“ ne uspijevaju se uhvatiti u koštac s ovim stvarnim problemima s kojima se suočavaju stvarni ljudi. Nadbiskup u najboljem slučaju uglavnom šuti o ovoj dilemi. To je pastoralna neodgovornost i, ako je to ono što se smatra pastoralom, onda je ta skrb zapuštena.
Kažem ovo jer se čini da tekst primjedbi nadbiskupa Paglie sugerira još zloćudniju suradnju u zlu potpomognutog samoubojstva nego što smo vidjeli. U nekim zemljama u kojima je potpomognuto samoubojstvo legalizirano, liječnici su bili prisiljeni prostituirati svoj poziv sudjelujući u ubijanju ili barem upućujući one koji to žele. Ali čini se da voditelj vatikanske Papinske akademije za život sugerira da bi čak i članovi obitelji ili prijatelji trebali sudjelovati u nekoj maglovitoj i nejasnoj “pratnji“ na putu do samoubojstva. Nadbiskup Paglia može putovati tom rutom; ja neću, a niti bi trebao bilo koji odgovoran i autentičan katolik.
Nadbiskup Paglia je svećenik. Što u njegovom slučaju znači “pratnja“? “Prati” li samoubojicu dajući mu odrješenje, iako bi takvo odrješenje bilo nevaljano jer grešnik ustraje u svom grijehu. Daje li mu svetu pričest prije potpomognutog samoubojstva? Pomaže li ga? Ovo nisu izmišljena pitanja, jer su se kanadski biskupi u raznim provincijama već suočili s njima. Bi li mons. Paglia takve sakramentalne službe smatrao legitimnima? Napose ako je pokušao odvratiti samoubojicu, ali nije bio uvjerljiv, možda se pretvarajući da je grešnik “čiste savjesti“?
Ovaj tekst promiče ono što je u konačnici lažna predodžba savjesti. Tekst pretpostavlja da se čovjek čiste savjesti može odlučiti na svoje samoubojstvo i čak uključiti druge – svojevoljno, možda nevoljno – u to. To nije katoličko shvaćanje savjesti, koje nikada nije priznalo da moralni činitelj može stvoriti vlastite moralne norme (osobito u suprotnosti s naukom Crkve o intrinzičnom zlu). Ovo nije odgovorna savjest; to je recept za moralna čudovišta koja se pretvaraju da su katolici.
Na kraju ovih primjedbi, mons. Paglia primjećuje da se argument Ustavnog suda Italije za potpomognuto samoubojstvo temelji na premisi da osoba može biti „u potpunosti sposobna donositi slobodne odluke” koje uključuju i samoubojstvo. Napominje, ali ne komentira tu pretpostavku. Jedan način na koji se Crkva pretvarala da ne “osuđuje“ samoubojstva bio je imputiranje da je svakome tko je donio takvu odluku sigurno nedostajala puna sloboda da donese tako moralno težak izbor. Ne možete imati oba načina postupanja. Pojedincu jesu ili nisu odgovorni za svoje izbore? Oni ne mogu biti odgovorni u bolnici, ali biti ograničeni u svojoj krivnji kada ih u lijesu nose u crkvu. Dakle, hoćemo li sada imati “blagoslov“ samoubojstva?
Moralni i građanski zakoni
Nadbiskup Paglia povlači oštru, gotovo shizofrenu razliku između moralnog i građanskog zakona. Čini se da to opravdava time što cijenimo “pluralističko i demokratsko društvo“. Što to znači?
Ako pod pluralizmom nadbiskup Paglia misli na postojanje različitih, čak i kontradiktornih etičkih opcija koje se natječu za javnu upravu, to je istina. To je također vrijedilo za Njemačku 1933. prije Hitlerova puča. Znači li to da je “pluralističko“ društvo trebalo s poštovanjem razmotriti zasluge plana istrebljenja temeljenog na rasi? Uostalom, nacisti su bili demokratski izabrani. Hitler je potisnuo njemački pluralizam i uništio demokraciju iznutra.
Ako, pod demokracijom, nadbiskup Paglia misli na 50,1% ljudi koji su tobože demokratski izabrani i mogu proglasiti intrinzično zlo moralnim dobrom, onda on ne razumije kako demokracije umiru. Prava demokracija prepoznaje da postoje područja života koja su isključena iz većinske odluke: Thomas Jefferson je to artikulirao prije dvjesto godina kada je govorio o neotuđivim pravima, a Benedikt XVI. je govorio o istim pravima prije dvadeset godina pred njemačkim Bundestagom i Europskim parlamentom.
Da, katolička je tradicija priznala da mogu postojati razlike između moralnog i građanskog zakona, ali ne može nešto prestati biti grijeh jer je prestalo biti ozbiljnim zločinom.
Ali oni koji se pozivaju na ovu razliku obično propuštaju izraziti suprotnu stranu medalje: katolici bi trebali raditi na poticanju veće koherentnosti između moralnog i građanskog zakona, jer moralno dobro društvo dovodi do društva u kojem je dobro živjeti. Rad na promicanju te koherentnosti nije čisto ohrabrujući ili “evanđeoski“. On je također politička, jer političko područje nije izuzeto od reforme nadahnute Evanđeljem.
Bi li nadbiskup Paglia rekao da su kršćani trebali samo osuditi rimsku patria potestas — zakonito napuštanje djeteta nakon rođenja od strane oca ako ga nije želio — a ne zabraniti čedomorstvo nakon što je kršćanstvu Milanskim ediktom dopušteno djelovanje?
Ako je odgovor ovisi o okolnostima, onda je istina da je trenutna građanska etika, koju zagovara i nadbiskupa Paglie, plodno tlo za europsku generaciju “osobno suprotstavljenih“ političara koji se izjašnjavaju kao katolici dok promiču nekatoličke programe. Nadbiskup Paglia to nagovještava svojim vlastitim kolebanjima između toga što on osobno ne pribjegava potpomognutom samoubojstvu, ali može zamisliti druge koji to čine.
Ne može se isključiti mogućnost da se ovaj tekst, tj. govor nadbiskupa Paglie, još uvijek može tumačiti kao izražavanje rezervi prema potpomognutom samoubojstvu. Dok se istovremeno priznaje složenost koju predstavlja takav čin. Još uvijek se može postaviti teza o misaonom eksperimentu nadbiskupa Paglie o tim “konkurentskim“ vrijednostima. Dana 24. travnja, vatikanski Tiskovni ured ustvrdio je da je nadbiskup Paglia u „punoj privrženosti Učiteljstvu“, da odbacuje potpomognuto samoubojstvo i da je samo uključen u pravnu “meditaciju“. Osobno ne vjerujem u tu rečenicu, jer predsjednik Papinske akademije za život trebao bi davati jasne smjernice o pitanjima života i smrti, ne zamagljujući polje koje je već opterećeno eufemizmima koja zagovornici potpomognutog samoubojstva postavljaju kako bi promovirali svoj plan. Svjedočenje Crkve kroz njezinu moralnu teologiju zaslužuje bolje.
