„Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te na izvršavanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi“ (KKC, br. 1273).
Na zahtjev pape Franje, predstojnik Dikasterija za laike, obitelj i život najavio je da radi na dokumentu za rastavljene koji žive u “novim brakovima“. Dana 22. travnja, kardinal Farrell je obećao da će tekst biti za one „koji iza sebe imaju razvod i žive u novoj zajednici“.
Brak iza njih? Bez obzira na to koliko pastoralan netko namjerava biti, doktrina našeg Gospodina Isusa Krista o nerazrješivosti trebala bi biti prepreka samoj frazi, budući da je Isus jasno rekao da nijedan bračni partner iz valjanog braka ne može biti ostavljen radi novog bračnog partnera. Potrebna je jasnoća i svjedočenje istine koju nam je ostavio naš Gospodin.
Na putu popločanom dobrim namjerama, neki progresivisti sugeriraju da je većina brakova nevažeća zato što modernim parovima nedostaje autentična vjera u vremenu zavjeta ili nikada nisu namjeravali ostati trajno u braku. Ovdje se zahtijeva jasan odgovor na progresivnu tvrdnju kako ne bismo dopustili da dođe do općeg otpadništva među vjernicima.
Prvo, ničija vjera nije savršena, a zavjeti ovise o sposobnosti, namjeri i istinitosti. Drugo, u redu, ako nikada nisu namjeravali ostati u braku, neka onda javno priznaju da su nitkovi i lažljivci i da nikada nisu namjeravali održati riječ (nešto očekivano čak i na razini naravnog prava i pravde). Budući da je laž tijekom zavjeta učinjena javno, neka pokajanje bude javno i neka prestane zlostavljanje vjernika. Neka javno obznane da su lagali.
Ali prije nego što prebrzo zaključite da laže, umjesto toga neka lažljivac objasni zašto se trudio održati brak ako uopće nije namjeravao ostati u njemu ili ako tvrdi da eto nije razumio bračne zavjete. U onima koji su sposobni– a sposobnost se može dokazati i činjenicom da su radno sposobni tj. zaposleni su, prije nego u lažljivcima, naći ćete samo ljudsku slabost, patnju i grijeh koji trebaju iscjeljenje; ali rijetko ćete pronaći neznanje o značenju zavjeta koje su dali i željeli održati. Inače bi i sudovi bili besmisleni na svim razinama.
Jednostavno rečeno, većina brakova je zapravo valjana. Predložiti drugačije značilo bi implicitno tvrditi da vjerujete da se nalazimo u vremenu velikog otpada i masovne zloporabe sakramenata: mnogi ulaze u Svetinju nad svetinjama (usp. Heb 10, 20) u gnusobi opustošenja (usp. Mt 24, 15).
Ako je većina ljudi tako degradirana i laže dok se zaklinje pred Bogom, trebali bismo razmisliti nalazimo li se u vremenu velikog otpada i bezakonja. Otpadništvo se ne događa preko noći. To je spor i postupan proces kojim nas naše postupno prilagođavanje zlu (sve u najboljoj namjeri i često kukavičluku) zasljepljuje pred činjenicom da smo na kraju dopustili rušenje samih Isusovih doktrina.
Jednom kada se nađemo u izravnoj suprotnosti s Kristom, a sofisti se pokažu kao bezvrijedni, tada se mora raspravljati o riječi otpadništvo usred tako velikog „otpada od vjere“ (usp. Mt 24, 10). Možda su nekadašnje kršćanske kulture sada potpuno iskvarene, ali nismo se pomirili s otpadništvom u kojem toliko mnogo krštenih kršćana ignorira zakone Novoga saveza o vjernosti i pravdi.
Danas mnogi osuđuju proroka Ezru (poglavlja 9-10) kao ekstremista jer je tjerao Židove da napuste svoje nevaljane brakove. Očito se nije uspio prilagoditi načinu na koji svijet razmišlja. Možda bi njegove tekstove trebalo zabraniti na Facebooku i drugim društvenim mrežama? Međutim, prorok Ezra je omogućio judaizam Drugog hrama u kojem je rođen Mesija i pripremio je Židove za dolazak Krista. Ezrina reforma spasila je židovstvo za Mesiju.
Možda je imao primjedbu o napuštanju nevaljanih brakova ako želite biti oko Hrama i sudjelovati u hramskoj liturgiji? Postoji li neki drugi primjer u Svetom pismu o tome kako riješiti nevaljane brakove – i u skladu s danim Savezom – osim Ezrinog rješenja i Isusove doktrine o Novom savezu? Počiniti otpadništvo radi “milosrđa“ ne odjekuje kao zdravo razlučivanje ništa više od stjecanja svijeta i gubitka vlastite duše.
Nakon konfuzije oko sadržaja enciklike „Amoris Laetitia“, zbog koje su četiri pobožna i učena kardinala zatražila pojašnjenja u pet pitanja (Dubia), nadali smo se da će odgovor pape riješiti te dvojbe. Budući da na te dvojbe nikada nije odgovoreno, što možemo očekivati od nadolazećeg teksta kardinala Farrella? Kako izbjeći daljnju zabunu? Ukratko, današnja bi obnova mogla imati koristi od ovog podsjetnika: Isus je posebno imao na umu dodjelu svećeništva krštenjem (prema gornjem citatu KKC, br. 1273) kada je uklonio Mojsijev ustupak razvodu.
Starozavjetni laici Mojsijeva vremena nisu mogli ući u Svetinju nad svetinjama u Svetohraništu, pa im razvod tada nije bio toliko važan. Sada je to važno jer oni koji su kršteni u Krista mogu ući u Svetinju nad svetinjama kroz Isusovo Tijelo i Krv u svetoj pričesti (usp. Heb 10, 19-22; Otk 21, 14 – 22; Mt 18, 18). Krštenje daje udio u Kristovom svećeništvu, tako da se Božji narod više ne može razvesti i ponovno vjenčati kao što je rađeno u Starom savezu.
Isus je rekao svojim budućim učenicima – onima koji će primiti novo svećeništvo sinovskim krštenjem – „ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 20; usp. Otk 20, 6). Ova pravednost koja nadilazi pismoznance i farizeje nije od ljudske moći, nego od vjere u Krista koju Duh ostvaruje u svima koji vjeruju u Isusa. Poziv na ovu pravednost i sudjelovanje u kraljevstvu pratio je Isusov nauk protiv razvoda.
Da bi ostali u Isusu i bili osnaženi kroz zajedništvo s Njim (u Njegovom Kraljevstvu), svećeništvo krštenih u Kristu treba ostati u Kristovoj ljubavi i vjernosti (usp. Ef 5, 28 – 32). To znači da nema razvoda, treba se posvetiti ljubavi prema drugima čak i kad drugi prestanu voljeti vas: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?… Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 44 – 48).
„Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub“ (Mt 5, 31 – 32). Evanđelist je koristio izraz porneias (za preljub) koji se odnosi na nezakonite brakove, na one brakove koji nikada nisu valjani. Nema nikakve veze s tužnom i žalosnom situacijom kada supružnik vara drugoga nakon što je sklopljen valjani brak. Kao što se vidi kod evanđelista Luke (usp. 16, 18), poanta je jasna: nema više razvoda i ponovnog vjenčanja za krsno svećenstvo.
Razdvajanje je bilo dopušteno za one koji su valjano vjenčani, ali ne i ponovni brak – jer za razliku od levitskih svećenika i starozavjetnih laika, Isusovi su učenici trebali početi sudjelovati u stvarnoj Svetinji nad svetinjama, u svetoj pričesti. Ovo je kontekst za novo svećeništvo, novi zakoni za novo svećeništvo (usp. Heb 7, 12) i nauk protiv razvoda i ponovnog braka za one koji žele sudjelovati u primanju Kristova Tijela i Krvi.
Ubrzo nakon što je Krist ponovno potvrdio nauk Propovijedi na gori protiv razvoda (usp. Mt 19), Isus je srušio stolove mjenjača novca (usp. Mt 21) u procesu pripreme apostola za Njegovo Tijelo i Krv na Posljednjoj večeri. Isus je nagovijestio zamjenu levitskog svećeništva i hrama s Njegovim proslavljenim Tijelom, svetom pričešću i krsnim svećenstvom. Postojali su jedinstveni zakoni koji se tiču braka levitskih svećenika, a razvod im je također bio zabranjen (usp. Lev 21, 13 – 15; Mal 2, 14 – 16). Bog nije bez razloga rekao da mrzi razvod (usp. Mal 2, 16) u javnom svjedočenju posljednjeg proroka Starog zavjeta samo da bi to kasnije zanemario. To je učinjeno kako bi razvod i ponovno vjenčanje bili zabranjeni novom svećeništvu krštenih koji sada mogu ući u Svetinju nad svetinjama u Hramu Isusova uskrsloga Tijela i Krvi (usp. Heb 10, 19 – 20; Otk 20, 21 – 22).
Isus želi milosrđe i potrebno je razlučivanje – ali nikada po cijenu otpada i izravnog proturječja Gospodinu, koji je zabranio razvod osim za nevaljane brakove koji su oblik bluda (porneias). Nevaljanost je iznimka, a ne pravilo. Isus je prolio svoju krv da očisti novi Hram i kraljevsko svećenstvo krštenih koje je On utemeljio. Isusov nauk o braku bitan je da se omogući tom svećeništvu slobodan pristup u središte Novog Jeruzalema u svetoj pričesti (usp. Otk 21, 22; 21, 14).
Isus ne može zahtijevati razvod i ponovno vjenčanje novog svećeništva koje je uspostavio Njegov savez. On je zapovijedao ljubiti poput Boga jer je Duh Sveti izliven u naša srca. Isus je obećao križ, a ne lak put do slave. Bez vjere, križ će nas uništiti. Živom vjerom križ će spasiti nas i naše brakove.
Nitko ne može promijeniti mesijanske zakone ljubavi jer Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16); i nitko ne može vjerovati u Boga, a da ne živi u toj sličnosti ljubavi: voljeti druge prije nego što oni nas zavole ili kada nas ne vole. Pretvarati se ili činiti drugačije znači poricati svetište koje je Isus postao: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje“ (1 Kor 11, 27). Veliko otpadništvo Starog zavjeta dogodilo se kada je levitsko svećenstvo izdalo Isusa, istinski Hram. Je li onda veliko otpadništvo Novoga zavjeta kada se službeno ministerijalno svećeništvo i krsno svećeništvo urote da prkose i oskvrnu Svetinju nad svetinjama?
