Isti oni koji su promicali „Abrahamizam“ – ideju da su židovstvo, kršćanstvo i islam kompleksno povezani – suzili su pogled na Mariju, Kristove majku, promičući je kao „Židovku, kršćanku i muslimanku“. Ovaj zadnji opis su riječi katoličkog svećenika oca Giana Mattea iz Papinske međunarodne marijanske akademije. U desetotjednom ciklusu web seminara pod nazivom „Marija, kao uzor vjere i života za kršćanstvo i islam“, akademija će nastojati predstaviti Mariju kao most između dviju religija.
To je možda lakše reći nego učiniti – barem onima koji su još uvijek zainteresirani za činjenice. Za početak, tvrdnja da je Marija bila „Židovka, kršćanka i muslimanka“ samo je u dvije trećine istinita: da, bila je Židovka po rasi i porijeklu; i da, bila je kršćanka jer je doslovno rodila Krista (a time i kršćanstvo); ali ona zasigurno nije bila muslimanka – riječ je o pojmu i religiji koji su nastali skoro šesto godina nakon što je Marija umrla.
Za 1,5 milijardu kršćana (katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti) Marija je Vječna Djevica dok Islam predstavlja Mariju, Kristovu Majku, kao „udatu“ i „u odnosu“ s Muhamedom u raju – prikaz za koji se čini da više dijeli nego gradi „mostove“.
U hadisu (arap. حديث) koji se smatrao dovoljno pouzdanim da se uvrsti u korpus poznatog Ibn Kathira, Muhamed je izjavio da će ga „Allah vjenčati u raju s Marijom, kćerkom Imrana“, koju muslimani poistovjećuju s Isusovom majkom. (Napomena: arapska riječ za „brak“ (نكاح ili nikah) označava „legalne seksualne odnose“ i potpuno je lišena zapadnjačkih, „romantičnih“ ili platonskih konotacija.)
Nije ovo samo neki slučajni, opskurni hadis. Nitko drugi doli dr. Salem Abdul Galil – koji je ranije obnašao dužnost zamjenika ministra za religije i propovijedanja – potvrdio je njezinu ispravnost 2017. godine tijekom emisije na arapskom jeziku koja se emitirala uživo. Među ostalim biblijskim ženama (Mojsijeva sestra i faraonova supruga), „naš prorok Muhammed – mir bio nad njime – oženit će se Marijom u raju“, rekao je Galil.
Ako danas malo kršćana zna za ovu islamsku tvrdnju, srednjovjekovni kršćani koji su živjeli u muslimanskim državama bili su je vrlo svjesni. Tamo su muslimani tu tvrdnju redovito isticali u raspravama s katoličkim i pravoslavnim kršćanima koji su Mariju štovali kao „Vječnu Djevicu“. Tako je Eulogius iz Cordobe, autohtoni kršćanin muslimanske okupirane Španjolske jednom napisao: „Neću ponoviti svetogrđe koje se taj nečisti pas [Muhamed] usudio reći u vezi s Blaženom Djevicom, Kraljicom svijeta, svetom majkom našega časnog Gospodina i Spasitelja. Tvrdio je da će je na sljedećem svijetu razdjevičiti“.
Kao i obično, Eulogijeve uvredljive riječi o Muhamedu – a ne uvredljive riječi koje je Muhamed izrekao o Mariji i bilo kojoj drugoj stvari – imale su strašne posljedice: On je, kao i mnogi drugi španjolski kršćani koji su glasno kritizirali Muhameda, proglašen krivim za govor protiv islama te javno mučen i pogubljen u „zlatnom dobu” Cordobe 859. godine.
Za očekivati je da će se preko svih tih „nezgodnih“ činjenica tiho preći tijekom web seminara Papinske međunarodne marijanske akademije. Ako budu postavljena pitanja oko tih činjenica, nesumnjivo će kršćani preuzeti krivnju, kao što se gotovo uvijek događa u akademskom okruženju. Kao jedan od primjera, nakon što je citirao gore spomenutu Eulogijevu tužbu protiv Muhamedove tvrdnje da je oženjen Marijom, John V. Tolan, profesor i član Europske Akademije, prokazao je to kao „nečuvenu tvrdnju“ Eulogijevog vlastitog „izuma“. Potom je prigovorio mučeniku – a ne njegovim ubojicama ili njihovom proroku:
Eulogije izmišlja laži stvorene da šokira kršćanskog čitatelja. Na taj se način čak i oni elementi islama koji nalikuju kršćanstvu (poput poštovanja prema Isusu i njegovoj djevičanskoj majci) deformiraju i ocrnjuju, kako bi se spriječilo da se kršćanin divi bilo čemu u vezi s islamom. Cilj je potaknuti mržnju prema „tlačiteljima“… Eulogije želi pokazati da musliman nije prijatelj već potencijalni silovatelj Kristovih djevica. (Saraceni: Islam u srednjovjekovnoj europskoj mašti, str.93)
Međutim, kao što je već viđeno, sam Muhamed – a ne bilo koji „kršćanski polemičar“ – je onaj koji „izmišlja laži stvorene kako bi šokirao“, naime da će Marija biti njegova vječna priležnica.
To je, usput rečeno, glavni problem koji proizvođači Abrahamizma ne prepoznaju: islam se prema biblijskim likovima ne odnosi onako kako to čini kršćanstvo.
Kršćani prihvaćaju hebrejsku Bibliju ili Stari zavjet, onakvim kakav jest. Oni ne dodaju, oduzimaju ili iskrivljuju biblijske izvještaje na koje se i Židovi oslanjaju. Suprotno tome, iako se oslanjaju na likove Starog i Novog zavjeta – prvenstveno zbog težine antike i autoriteta koji se pridaju njihovim imenima – islam ih potpuno prepravlja s različitim atributima koji potvrđuju Muhamedovu vjeru kao jedinu istinsku i konačnu „objavu“, nasuprot judaizmu i kršćanstvu, čiji se biblijski izvještaji o tim ličnostima tada smatraju „iskrivljenima“ jer se razlikuje od kasnijih revizija u islamu.
Za razliku od stvaranja „zajedničkih temelja“, trebalo bi biti jasno da takvo prisvajanje stvara sukob. Po analogiji, zamislite da imate djeda kojega ste posebno voljeli, a iznenada neznanac koji nikada nije ni upoznao vašeg djeda kaže: „Hej, to je moj djed!“ Tada – da ne biste pomislili da ovaj neznanac na neki način pokušava postati vaš prijatelj – dodaje: „Sve što ste mislili da znate o djedu je pogrešno! Samo ja imam njegovu istinsku životnu priču“.
Bi li to stvorilo „most“ između Vas i tog neznanca koji pokušava prisvojiti i preoblikovati sliku vašeg djeda?
