Ispravno shvaćena i prakticirana, solidarnost može izgraditi kulturu nacije i srušiti ukorijenjeni politički sustav.
Danas je uobičajeno da političari, sveučilišni administratori, korporativni direktori i mnogi drugi izjavljuju da su „solidarni“ s jednom ili drugom grupom. Neki drže govore, drugi sudjeluju u demonstracijama, a treći šalju tweetove. Ponekad su te izjave floskule, a ponekad iza njih stoje iskreni osjećaji i dobra volja.
Međutim, neki su više puta javno izjavili da se njihove riječi i djela temelje na katoličkom socijalnom nauku. Time se proklamacije solidarnosti podižu na novu i višu razinu jer u katoličanstvu riječ „solidarnost“ ima neke vrlo specifične konotacije. Zapravo, katolička solidarnost je dovoljno moćna da sruši autoritarni režim. Ovaj aspekt katoličkog socijalnog nauka postaje sve relevantniji jer vidimo da je autoritarizam u usponu diljem svijeta.
Ispravno shvaćena i prakticirana, solidarnost može izgraditi kulturu nacije i srušiti ukorijenjeni politički sustav. To je zato što traži osobni integritet, istinu i milosrđe, a sve to promiče ljudski procvat dok razotkriva unutarnje proturječnosti i laži unutar društva. Kada je popraćena iskrenom molitvom i otvorenošću milosti, solidarnost se prelijeva u političku sferu. Kako ističe Katekizam Katoličke crkve (KKC), solidarnost je nužna za rješavanje društveno ekonomskih problema (KKC, br. 1941.). To je zato što traženje Božjeg kraljevstva dovodi do promijenjenih društvenih uvjeta (KKC, br. 1942.).
Sve ili ništa. Dostojanstvo, sloboda, kreposti i supsidijarnost.
Prije nego što pokušamo objasniti snagu solidarnosti, korisno je prisjetiti se nekih ključnih elemenata katoličkog socijalnog nauka. Jedna je od ključnih stvari u tom nauku je stvarnost ljudskog dostojanstva i slobode. Imamo dostojanstvo jer smo stvoreni da budemo na sliku i priliku Božju (usp. KKC, br. 355-357). Dvije božanske sposobnosti koje su nam dane su intelekt i volja. Intelekt je sposobnost spoznavanja stvarnosti. Volja se koristi za ljubav, što se definira kao voljenje dobra drugoga u konkretnoj stvarnosti (KKC, br. 1766). Koristimo te dvije sposobnosti kako bi mogli „upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja”. (KKC, br. 356; vidi isto tako KKC, br. 1700 i 1711). Stoga imamo urođenu želju odgovoriti na svoj poziv u društvu tražeći istinu i ljubeći druge.
Drugi element odnosi se na kreposti i njihov odnos prema sakramentima jer je „krepost postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobre čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Kreposna osoba svim osjetilnim i duhovnim silama teži prema dobru; za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje“ (KKC, br. 1803). Nadalje, karakter se razvija vježbanjem vrlina (kreposti). „Dar spasenja po Kristu daje nam milost potrebnu da ustrajemo u traženju kreposti. Svatko mora uvijek moliti za tu milost svjetla i snage, pristupati sakramentima, surađivati s Duhom Svetim, slijediti njegove pozive da ljubi dobro i da se kloni zla“ (KKC br. 1811, vidi isto tako KKC br. 1830).
Sakramenti podupiru kreposti potrebne za društveno djelovanje i za borbu protiv pokušaja uništenja katoličke kulture. Krštenje kršćaninu „pruža milost da po darovima Duha Svetoga može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga“ i „ćudoredne kreposti mu omogućuju da raste u dobru“ (KKC, br. 1266). Dok Potvrda „doprinosi povećanju i produbljivanju krsne milosti” (KKC, br. 1303). Euharistija, hrana na našem putovanju ovdje na Zemlji „čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krstu”. (KKC, br. 1392). Sakrament pomirenja rezultira „povećanjem duhovne snage za kršćansku bitku” (KKC, br. 1496.).
Treći element je da katolički socijalni nauk predstavlja ili pristanak ili odustajanje od vjere. Moraju se u potpunosti prihvatiti sljedeće načela: dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, solidarnost i supsidijarnost (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, 160-162). Nadalje, društveni nauk Crkve počiva na vrijednostima istine, slobode, pravde i ljubavi (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 197). Stoga svi koji vjeruju u katoličku solidarnost moraju prihvatiti nauk Crkve. Proglašavanje solidarnosti kao načela uz zanemarivanje drugih načela- vrijednosti i kreposti, isključuje je iz njezine sposobnosti da ima bilo kakav stvarni učinak na svijet (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 162).
Autentična solidarnost
Imajući na umu ove temeljne koncepte, pozabavimo se solidarnošću. To nije „osjećaj nejasnog suosjećanja ili tjeskobe zbog nevolja tolikog broja ljudi, bili oni bliski i daleki”. (Sollicitudo Rei Socialis [SRS], br. 38). Umjesto toga, ona je usko povezana s kršćanskim milosrđem, odnosno ljubavlju (SRS, br. 40). Budući da je solidarnost „čvrsta i ustrajna odlučnost da se posvetimo općem dobru”, ona je usmjerena prema van i podrazumijeva požrtvovnu ljubav (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 193, vidi u orginalu i SRS, br. 38).
Važno je imati na umu da solidarnost ima „dva komplementarna aspekta, a to je aspekt društvenog principa i aspekt moralne kreposti”. (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 193, kurziv u originalu). Kao što je već spomenuto, načelo solidarnosti neumitno je povezano s dostojanstvom ljudske osobe, općim dobrom i supsidijarnošću (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 160; vidjeti isto tako Caritas In Veritate, br. 58).
Supsidijarnost je načelo i krepost prenošenja odluka na najniže moguće razine društva. Slabima i siromašnima daje smislen glas. Oznaka supsidijarnosti je posredno udruženje, koje ljudima pruža sredstva za prakticiranje kreposnog života (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 151). Lokalne neprofitne organizacije su isto tako primjer takvih udruga. U Kompendiju piše sljedeće: „Solidarnost bez supsidijarnosti, zapravo, može lako degenerirati u “državu blagostanja”, dok supsidijarnost bez solidarnosti riskira poticanje oblika lokalizma usmjerenog na nas same” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 351).
Jedna kritika koja se često čuje je da ove ideje ne funkcioniraju u stvarnom svijetu. Međutim, povijest dokazuje suprotno. Kao primjer, uzmimo Poljsku. Krajem osamnaestog stoljeća, Rusija, Prusija i Habsburška monarhija su raskomadali Poljsku kroz tri faze, a konačna podjela se dogodila 1795. godine. Brutalne politike germanizacije i rusifikacije pokušale su uništiti Katoličku crkvu i kulturu. Poljaci su uzvratili i aktivnim i pasivnim otporom, uključujući pobune i nastavili formirati kulturu kroz vlastitu verziju Benediktove opcije.
Kako je objasnio Rod Dreher na svome blogu, Benediktova opcija stvara namjerne zajednice kako bi se formirala sljedeća generacija „učenika koja može izdržati pritisak svijeta dok su istovremeno u svijetu svjedoci Evanđelja”. Stvaranjem podzemnih institucija kao što su tisak, privatna sveučilišta, kazalište i književnost, Poljaci su održali i nastavili formirati kulturu više od stoljeća, unatoč tome što nisu imali državu. Povodom stote obljetnice neovisnosti Poljske, Institut Adama Mickiewicza i poljsko Ministarstvo kulture i nacionalne baštine stvorili su web stranicu pod nazivom „Gdje je Poljska?“ opisujući poljsku verziju Benediktove opcije.
Tijekom Drugog svjetskog rata Poljaci su stvorili podzemnu vladu, zajedno s vlastitom vojskom, sudskim sustavom, školstvom, policijom, socijalnim službama i drugim institucijama. Ponovno su umjetnost i tisak bili ključni za nacionalni opstanak. Varšavski institut objavio je kratak opis ove države unutar države u članku Katarzyne Utracke iz prosinca 2019., „Fenomen poljske podzemne države”. Nakon završetka Drugog svjetskog rata postalo je očito da se Poljaci ne mogu vojno boriti protiv sovjetske okupacije pa su nastavili s pasivnim otporom.
Nakon gušenja radničkih prosvjeda 1976. godine, Poljaci su stvorili Komitet Obrony Robotników (KOR, ili Komitet za obranu radnika), mrežu koja je pružala pravnu i financijsku potporu obiteljima zatočenika, organizirala podzemna studentska predavanja, objavljivala samostalne materijale, te čak nudila i čuvanje djece dok su roditelji bili zatvoreni ili se oporavljali od zatvora. Društvene skupine, pojedine crkve, pa čak i izviđači dali su svoj doprinos. Komitet za obranu radnika zadržao je politiku da uvijek objavljuje istinu, a ako se kasnije pokaže da izjava nije točna, onda je izdano demantirano. Ovo udruženje je kasnije postala temelj pokreta Solidarność (Solidarnost), uz pomoć kojih je došlo do slobodnih izbora i konačnog raspada Sovjetskog Saveza.
Ivan Pavao II. i krepost solidarnosti
Kakve veze Poljska ima s katoličkim socijalnim naukom? Mnogi, poput dr. DeMarca u svom članku „Krepost solidarnosti“, primijetili su da je krepost dala snagu pokretu Solidarnost. Načela katoličkog socijalnog nauka su bila prisutna u propovijedima Karola Wojtyłe o dostojanstvu ljudske osobe. Poljaci su radili za opće dobro nacije i posredničke udruge kao što su kazališta i sveučilišta, iako su potisnute, egzistiralo su onako kako su i pape zamislile u enciklikama kao Rerum Novarum, br. 48 i br. 49 i Quadragesimo Anno, br. 33 i br. 34. Mogu se pročitati iskazi očevidaca o ljudima koji su bili uključeni u podzemno društvo, kao što je intervju Johna Feffera s Ewom Kulik, i vidljivi dokazi o vježbanju intelekta i volje, kardinalnih kreposti (KKC, br. 1805 i 1809) i drugih vrlina kao što su solidarnost, ustrajnost, kreativnost, i izgradnja zajednice.
Kreposti kao istina, sloboda, pravda i ljubav su bile vrlo očite u podzemnim pokretima. Primjerice, voditelji Komiteta za obranu radnika i Solidarnosti znali su da je istina moćno oružje. U tipično poljskom stilu, čak je i naziv organizacije kao Komitet za obranu radnika trebao osramotiti vlasti razotkrivanjem njihovih laži. Poljska je bila jednostranačka država kojom je vladala Poljska ujedinjena radnička stranka, koju su predstavljali takozvani komunistički zagovornici radnika. Sam naziv organizacije „Komitet za obranu radnika“ naglašavao je činjenicu da se radnici moraju zaštititi od stranke koja ih je tobože štitila.
Kada je sveti papa Ivan Pavao II. posjetio Poljsku (1979. godine) govorio je o istini u svojim homilijama i o tome da je Krist Gospodar povijesti. Milijuni su ga došli vidjeti. Poljska državna televizija prikazala je samo kratki isječak papina posjeta i odbila je prikazati nazočno mnoštvo. Budući da je značajan postotak stanovništva osobno vidio papu, Poljaci su shvatili da ovo umanjivanje posjeta u medijima znači da se vlada bojala papine poruke. Ta spoznaja da je vlast slaba i da se boje pape je ohrabrila Poljake. Uspon Solidarnosti bez invazije iz Sovjetskog Saveza otkrio je propast SSSR-a i bio je prvi u nizu događaja uz pomoć kojih je došlo do propasti te države.
Napose je važan jedan trenutak koji je doveo dugogodišnji otpor do plodova. Prilikom svoga prvog papinog posjeta Ivan Pavao II. je služio misu na Trgu pobjede u Varšavi. U svojoj je homiliji rekao sljedeće:
„A ja uzvikujem, ja, sin poljske zemlje i u isto vrijeme ja, papa Ivan Pavao II, uzvikujem iz sve dubine ovog tisućljeća, uzvikujem uoči Pedesetnice: Pošalji Duha svojega! Pošalji Duha svojega! I obnovi lice zemlje. Ove zemlje!“.
Pozvao se na samoga sebe, na osobu koja je patila u solidarnosti sa svojom nacijom i, što je još važnije, pozvao se na autoritet koji je Krist dao papinstvu. Njegova molba Duhu Svetom da siđe na zemlju Poljaka odnosila se na milost sakramenta potvrde. Ubrzo nakon njegove smrti (travanj 2005. godine), Peggy Noonan objavila je članak pod naslovom „ (Mi) želimo Boga”. U članku nam govori da je u Krakowu, nekoliko dana nakon mise u Varšavi, Papa bio još eksplicitniji jer je rekao sljedeće:
„Kao što biskup čini u sakramentu potvrde, tako i ja danas pružam ruke u toj apostolskoj gesti nad svima koji su danas ovdje okupljeni, mojim sunarodnjacima. I zato govorim u ime samoga Krista: „Primite Duha Svetoga!“ Govorim i u ime svetog Pavla: „Duha ne trnite“. Opet govorim u ime svetog Pavla: „Ne žalostite Duha Svetoga Božjega“.
Crkva i sakramentalne milosti bile su neophodne u održavanju poljske kulture na životu. Papa je u potpunosti razumio autoritet koji je imao kada je pozvao na primanje darova sv. Potvrde kako bi ojačao narod da može dovršiti posao.
Uspon autoritarizma danas
Što to govori o našoj današnjoj situaciji? Autoritarizam je u porastu. Važno je napomenuti da su autoritarni sustavi inherentno nestabilni jer negiraju ljudsku narav. Ljudi su stvoreni za slobodu (usp. KKC, br. 1705 i 1706; vidi isto tako KKC, br. 1731). Da bi se održala na vlasti, autoritarna vlada mora potrošiti ogromne količine resursa da kontrolira sposobnosti koje nam je Bog dao – volju i intelekt. Ne može kontrolirati našu urođenu želju da volimo i tražimo istinu niti dolazak Duha Svetoga u srca ljudi. Takva država ne može preživjeti građanstvo koje traži istinu, pravdu, slobodu, ljubav i čestit život. Solidarnost i supsidijarnost potkopavaju temelje autoritarnih režima.
Poljska povijest otkriva središnju ulogu milosti u društvu. Poljska Crkva izrazila je važnost da laici moraju imati pristup sakramentima. Zato je, prije nego što je postao papa, Karol Wojtyła inzistirao da se izgradi crkva u Nowa Huti, gradu koji je trebao pokazati slavu socijalizma. Vjerovao je da laici moraju raditi na dovođenju političkih struktura pod Kristov stijeg. Njegov poticaj kršćanima u homiliji na dan inauguracije i početak pontifikata je bio sljedeći:
„Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja“.
Zaboravili smo mučeničke karakteristike sakramenta Potvrde i izgubili osjećaj da smo borbena Crkva koji širi Božje kraljevstvo. Prvi kršćani su neustrašivo propovijedali u Jeruzalemu nakon Pedesetnice unatoč rimskoj vojsci koja je tamo bila stacionirana (usp. Dj 2, 1-41). Baltimoreski katekizam naziva one koju su primili sakrament Potvrde „vojnicima Isusa Krista”. „Primanje“ u Kristovu vojsku nekoć je simbolizirao čin u kojemu bi biskup nježno pljusnuo po obrazu onog koji prima sakrament Svete potvrde.
Danas su mnogi naši prelati pretjerano zabrinuti za svjetovne stvari. Čini se da su neki praktični ateisti koji rasipaju, ili još gore, zlorabe moć i autoritet koji im je Bog dao na ređenju. Čini se da mnogi nisu oduševljeni ponovnom evangelizacijom katolika koji su napustili Crkvu. Posljednjih godinu i pol dana vidjeli smo ih kako uskraćuju sakramentalne milosti dušama koje su im povjerene. Dobra i kvalitetna kateheza o milosti i krepostima bila je desetljećima uskraćena mnogim katolicima.
U odjeljku o solidarnosti, Kompendij socijalnog nauka Crkve nam govori da kreposti prethode institucionalnoj promjeni (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 193). To je za nas implikacija da se Crkva mora reformirati iznutra prije nego što može biti učinkovit kanal milosti za laike da mijenjaju svijet. Možda će nam trebati nova generacija biskupa prije nego što se to dogodi.
Mnogi političari, sveučilišni administratori, korporativni direktori i drugi pod „znakom kreposti” izjavljuju da su „solidarni” s jednom ili drugom grupom. Shvaćaju li uistinu da autentična solidarnost, zajedno s drugim aspektima katoličkog života, ima veliku transformacijsku moć? Ironično je da mnogi „katolički” predstavnici koji podržavaju autoritarnu vlast pozivaju na kreposti, to jest na princip koji je srušio totalitarna carstva. Možda je sada vrijeme za ponovno evangeliziranje svijeta uz pomoć katoličkog nauka o solidarnosti.
